predodžbi ili kao pojava na njima. Predodžbe kao da
su u neku ruku esencijalni faktori svijesna života, a
svi drugi doživljaji nošeni su po njima kao odraz
njihovih stanja i odnošaja, dakle fenomenalne modi
fikacije na njihovoj osnovi. Bez obzira na to, može
li se po toj koordinaciji pravo zaci u specifični karak
ter čuvstvene strane, valja istaknuti, kako iz te slike
estetički doživljaj izlazi kao »spoznaja sa čuvstvenim
dodatkom«. Odlučno je, da se tim pažnja odmah i
unaprijed odvraća od samoga načina, koji toliko ka
rakterizira umjetničko promatranje. S estetičke funk
cije prenosi se težište na sadržajni momenat doživ-
ljaja, pa se uz manje ili više otvoreno obilaženje psi
hologijske analize umjetničkoga držanja prelazi na lo
gičko prebiranje po sadržaju svijesti; kao da se ne
radi najprije o tom, kako se uopće čovjek prenosi u
umjetnički način proživljavanja, sva se pažnja pri
klanja pitanju, što je sadržaj estetičkog stanja. Tu
se onda luči čuvstvo, kao subjektivni momenat, od
predodžbe, kao objektivnoga momenta. Onda se go
tovo sama po sebi nadaje misao, da se po čuvstvima
ne bi dao obilježiti estetički doživljaj, jer im osim
općenih karakteristika (na pr. ugode, olakšanja) kao
čisto intenzivnim veličinama ne dostaje zasebna kva
litativna određenost, a intimna subjektivnost čini ih
nepodesnima za općena i nužna određenja, koja se
traže. Osnov estetičkomu doživljaju traži se stoga u
odnošajima predodžbi, koji se svijesno ili nesvijesno
spoznaju, za razliku dakako od teoretskoga spozna
vanja tako, da se odluka, t.j. estetička presuda vrši
neposredno, bez dokaza i bez praktičke interesira-
nosti (Vorliebe po Herbartu). Na svaki je način
čuvstveni »dodatak« samo upozoravanje, da neki tak
vi doživljaji postoje. On igra sličnu ulogu, kakva se
pri teoretskom držanju pripisuje pojavi, priviđaju,
što upućuje na bitak. I kaogod što se tu uzima, da je
