šaj k djelovanju bar na čas prekinut. U tom času ne
osjeća on potrebu, da djelotvorno reagira na doživ
ljaje, koji se pred njegovim očima redaju, kao »da i
nije upleten u zbiljsku svezu« (Lipps). »Ako čovjeka
misao raspali, pa on zaboravi na sebe, na publiku, te
goji samo onaj san, što ga mahnito obuzima, onda mi
dajte spis takova umjetnika, da ga čitam, a sebi
ostavite razloge, povijest i kritiku« kaže Emerson.
Takovo je eto umjetničko držanje.
Zadaća je estetike, da odredi uvjete, koji moraju
biti ispunjeni, da se čovjek ovako bezinteresno (u
praktičkom pogledu) stavi prema doživljajima, da
uživa u samoj duševnoj radnji, koja zabavlja njegovo
zriienje, maštu, misao i čuvstvovanje, dok njegova
volja miruje. Ovi uvjeti leže u osobitom načinu, ko
jim umjetnik predvodi događaje ili predmete, i u na
činu, kako čovjek k njima pristupa. Između umjet
nika i čovjeka stoji umjetnički objekt, koji mora imati
neka obilježja, da može djelovati, jer prema poznatoj,
svakako opravdanoj riječi: umjetnost znači umjeti,
znači ona vrsnoću staviti čovjeka u ono stanje, po
kojem se oslobođen obzira na praktičke interese pre
daje »čistomu zrijenju«. Istaknuvši sve ovo možemo
pustiti po strani pobliža, međusobno različita odre
đenja estetskoga doživljaja, jer u ovom se jednom
unutar vrlo širokih granica podudaraju, da pri estet
skom držanju preteže zrijenje i čuvstvovanje, da su
njihovim potrebama podređene sve ostale funkcije
kao sredstvo: imaginacija mašte, misaoni izvodi i
obrati ne manje, nego dispozicija građe i njezino do
nošenje. Sve to naime smjera na to, da izazove užitak
po slobodnoj upotrebi duševnih radnja (Funktions-
freude), koja u jednu ruku odgovara izvjesnoj unu
trašnjoj potrebi, bez obzira na to, izvodi li se ona iz
nekoga izražajnoga i stvaralačkog nagona ili iz preo-
