samovoljno smišljene, nego na stvarima ugledane (za
to se i zovu ideje), i opravdava 'koncepciju njihovu
tim, da spoznavanje nema samo da usvaja iskustvene
podatke i da po njihovu nalogu stvara općene crte,
nego mu priznaje i pravo, da stvaralačkim pogledima
određuje (regulira) pravac spoznavanja. U iznalaže
nju ideja može se postupati ili intuitivno, ili speku
lativno: na svaki način drži idealizam, da ideje od
ređuju, što će da vrijedi kao pravi smisao ogledanja
po iskustvu. On postaje metafizičan, kad uzima, da su
ideje i stvaralački principi zazbiljnosti. Onda nastaje
ova slika: n a d pojavnim svijetom rasprostire se
»nevidljivi«, idejni svijet, koji ima tendenciju, da se
u zazbiljnosti ostvari, ali zazbiljnost zaostaje uvijek
za idealnim njegovim zahtjevima, i zato je ona samo
sjena ideja. Pri tom je posve irelevantno, uzima li se,
da idejni svijet već od iskona postoji, a zazbiljnost
se u razvoju svojem sve više primiče njegovu savr
šenstvu (statičko-progresivni tip), ili se uzima, da se
smisao svijeta neprestano razvija i u razvoju zazbilj
nosti sve više očituje (dinamičko-evolucioni tip). U
svakoj prilici, natpojavni sadržaj njihov gleda prema
pojavnosti, kako je to tipično označeno već u Plato
novoj nauci o sudioništvovanju stvari na idejnom
bitku.
I metafizički disponirani racionalizam realističko
ga tipa postupa slično. Nezadovoljan s pojavnošću, a
ne mogući se oteti opreci bitka i bivanja, zamišlja
on stvarnost žilaviju, solidniju prema pojavnoj pro
mjenljivosti. Misao sama u svojim vlastitim konse-
kvencijama vodi ga sve više na to, ne dajući mu
prije stati, dok ne dođe do točke, na kojoj će da se
zaustavi proces bivanja: to je zazbiljnost, koja se sva
prometnula u bitak. Postepenim odmicanjem od is
kustva u pravcu logičkih zahtjeva dolazi on tako ko
načno do svijeta, što stojeći i z a pojava čini čvrsto
