kojoj nauci ne pretpostavlja poznavanje logike kao
nauke. Može se dopustiti, da će poznavanja pravila
valjana mišljenja i razlučivanja podati naučnomu ra
du veću sigurnost, ali se ne može pregledati, da joj
se tim pripisuje samo p r o p e d e v t i e n a u l o g a
i da je pomoć, što je od nje na taj način očekuje,
samo logička vježba i disciplina duha, koja se njom
uzgaja, a ne sadržajni neki prinos onoj nauci. Postav
lja li se logika kao »a r s a r t i um « , to ne može
značiti drugo, nego da je ona n a u k a o z n a n o s t i
uopće, zapravo ars artis (Wissenschaftslehre), t.j,
bavi se pitanjem, što je znanost uopće, ali stvarne
podloge ne daje nijednoj nauci, niti joj stvara metode.
To mora svaka za se učiniti, a logika onda prosuđuje
njihov rad. Svakako je prema tome nešto pomjeren
pojam logike, ako se ona uzima kao zajednička p o d
l o g a nauka: to naime može vrijediti samo za 1o-
g i č k u v r s n o ć u , koja je osnov svemu naučnomu
radu. Tu vrsnoću pretpostavljaju sve nauke, pa i sama
logika. Kao naučni sistem logika imade svoj zaseban
položaj u redu nauka, koji je određen njezinim za
dacima i ciljevima, bez obzira na to, da se ona od
svih nauka najviše dade upotrijebiti i kao propedev-
tika filozofijskoga duha.
Središte spoznajne zgrade čini teorija spoznaje. U
njoj duh po refleksivnom, na se upravljenom pogledu
ocjenjuje svoju spoznajnu vrsnoću, pa onda ojačan
ovom autokritikom vodi spoznajnu težnju k »istin
skoj istini« i »istinskoj zbilji«.
Radikalni racionalizam stoji na opreci osjećanja
i mišljenja, iskustva i uma, i ne mareći, da je prevlada,
ostaje u neku ruku dualistiean. D v a s ^ ^ S ic ž ^ ^ a ,
rekao je Parmenid, jedan osnovan na mnijenju, drugi*
na istini. Iz logičkog razlučivanja tih
.faktova
ufi
spoznajnoj funkciji izvodi se onda psihologijsko
ra-'j
stavljanje, pa se stavlja na jednu stranti/^isto osjeća
