vanja voljna lišavaju se »emocionalnoga« značaja i
uvrštuju pod logičke instancije, otkud izlaze kao »de-
voir d'obeir a la raison«, kako bi rekao Cousin. Oče
kuje se pak s pouzdanjem, da će misaoni zahtjev eo
ipso voditi do realnih efekata, jer kako bi i moglo ne
biti ono, što je upoznato kao volja? Naočigled ovako
razumskim motivima prožeta misaona svijeta nastaje
pitanje: nije li Marfcović nikada osjetio potrebu, da
se naivno prepusti utisku? da pri njemu stane i u nje
mu uživa? Zar baš nije imao volje ni odvažnosti, da
pod vodstvom misli mašta i sanjari — da ne stvara
samo shematičke nacrte i rediteljne misli (Ordnungs-
begriffe), nego da i zre u mislima, da u živim slikama
upoznaje i naslućuje idejne sadržine? Je li estetski
smisao njegov bio samo rezultat zamišljena sustava i
formalnih dispozicija u njemu? Je li etički smisao
njegov bio samo plod logičkih motiva, ili je sav onaj
formalni raspored etičkih odnošaja tek razumski od
raz neke duboko usađene etičke note? Poezija Marko-
vićeva očito govori za to, da je iz vrutka duševnog
života, pored apstraktnog »ideizma«, izlazila konkret
no idealistička perspektiva, s mnogo osjećajnosti, ro-
mantičke usrdnosti i živosti. Prema misaonom svijetu,
razvitu u pravcu naučne razumnosti, stoji pjesnikov
svijet čuvstvom zalivenih pogleda, sjetno zamišljenih
i do tajanstvenosti zadubljenih. Ta se dva svijeta me
đusobno upotpunjuju, ali se nikada ne slijevaju za
jedno. U plein-airu razumskog osvjetljenja raspršuje
se kod Markovića osjećajni refleks, »logos« posvema
prevladava nad »erosom« — i jedva kada dopušta, da
se pored racionalnih motiva glase osjećajni porivi ili
da srdačnijim akcentom prevuku trijezna izvođenja
odličene misaonosti. Naprotiv tomu opet u poetičkom
zamišljanju misaoni svijet kao da je otežao, pa se
spušta u osjećajnost i tu se zavija clair-obscurom
slutnje i nagoviještanja, u sjetnoj raznježenosti i ide
