tjera na prosjački štap, sileći ga, da muku svoju i krv
u tuđu njivu ulaže, »a njemu jalov trud«; kad u želji
za oslobođenjem predvoditelje njegove zadesi smrt
»buntovnika« — onda se iz usta Morarovih diže k ču
varima narodnoga bića vapaj za osvetom:
Kad živa rod moj nema da bude osvetnik.
Vi, dusi pređih naših, vi čujte sad moj klik!
Tuđinske vlasti grimizno ruho poškropljeno krv
lju izmučenoga narodnog, bjelokost prijestolja njegova
sazdana od kosti ubijene mu djece, poziva ih, kad sil
nik na prijestolje sjedne, da ustanu:
»Nek provre vaša
krv
u silnih valovih,
Nek kosti vam se ganu i svoj razmahnu mah,
O grlu mu se stisnu, dok zadnji dahne dah.«
I kad se izvrši »strašni sud uzbunjenih duhova
prošlosti«, gdje mrtvi Morar obori prijesto silnika,
narod ustaje na nov život: — što se prikazuje kao put
u svetu zemlju. Na putu ga »prati mrtvi lav«, da mu
bude zatočnikom u borbi, što ga čeka: da sveti grob,
pokopane svetinje ljudskoga roda, izbavi od nevjernič
kog oskvrnjenja i da preda život svoj (»za sveti grob
da padne germanski zadnji sin«) u borbu za slobodu
i čast uzvišenom duhu čovječnosti, koji još uvijek
pati od »saracenske« zloće.
IJ pjesmi »Grob jedinca« simbolički se prikazuje
trajanje neispunjenih želja i težnja kao nemir duše,
koja ne može da nađe pokoja: kao da je netko kune.
Neizvršene obaveze prema čovjeku (»djevici ostav
ljeno j«) smućuju duši počinak onkraj groba, dok ih
zaborav života ne oprosti, a neizvršena nastojanja za
narod ostaju kao bol, koja prati udes naroda do časa
