s vremenom ujedinit će i narode. Danas se to njezino
djelovanje slabo opaža. Tada nedavno minuli fran
cuskomjemački rat nešto je pokolebao ovo pouzdanje,
te Marković osjeća potrebu, da ga uspravi, veleći: uza
svu filozofiju i prosvijetljeni se narodi biju, ali prvaci
filozofi svih naroda propovijedaju jedinstvo ljudsko,
potrebu sloge i dužnost međusobne ljubavi. Makar je
to danas samo glas vapijućih u pustinji, ipak je na-
vjesnik budućnosti, daleke budućnosti čovječanstva.
Onda će filozofija biti svenarodni duševni kozmos
(m ir).
Najbliži poticaj za ove misli vjerojatno je Marko
viću dala Leibnizova »Monadologija«, koja se završuje
slikom idealne republike samosvijesnih duhova, no
izvor im je još dalje natrag do Komenskoga, koji je
u djelu »Via lucis« (izd. 1668.) — očito pod utjeca
jem strahota tridesetogodišnjega rata — od prosvjete
očekivao spasenje ljudstva i prestanak krvavih ne
prijateljstva među narodima. Pansofioka ideja daje
podlogu ireničkom idealu. Da je Marković, potaknut
od Leibniza, neposredno crpao iz Komenskoga, dalo
bi se ustvrditi po tom, što je i Komenski bio mišlje
nja, da će se izmirenje narodnih opreka provesti naj
prije u krugu misaonih prvaka, koji će svijetu poka
zati put k sreći. Leibnizova misao više podsjeća na
stoičko aristokratsko udruženje mudraca. Komenski,
a po njemu i Marković ne ograničuju zbliženje duha
samo na istaknute pojedince različnih naroda, nego
želi, da bi filozofijski duh prožeo sve ljude i sve na
rode, pa zato mu misao i ne ide na kozmopolitsku
organizaciju pojedinaca ponad pojedinih naroda, nego
na ujedinjenje naroda u pogledu na zajednički ljud
ski ideal. Takovo ujedinjenje ne traži, da se zatru
razlike između naroda i poništi individualna afirma
cija njihova u kulturnom životu, jer nalazi ravnotežu
njihovih nastojanja u zajedničkom upiranju pogleda
