će mnogo: s njimi ćemo upoznavati Platona, Aristo
tela i Plotina, s njimi krasno doba talijanske i opće
evropske renaissance, s njimi ćemo stupiti u izvišeni
hram umij a svjetskoga — ne doduše kao već domaći,
no premda kao kasne pridošlice to bar s č a s n i m
p u t n i m l i s t o m i z d o b e d u š e v n o g p r e
p o r o d a E v r o p e . Kako su stari dalmatinski, po
glavito dubrovački hrvatski pisci, kad su ovdje kod
nas prije četrdesetak godina iz zaboravi iznašani na
svijet, pobuđivali razvitak naše nove književnosti
uopće, tako mogu poslužiti oni stari prekovelebitski
filosofi za razvitak naše nove radnje u filosofijskim
naukama. Korist će s vremenom biti m n o g o v r s -
n a; prema Millovim riječima u uvodu njegove slavne
logike može se kazati: tko je usvojio logiku misli,
toga će biti i logika čina, a nema dvojbe, da s a mo
o n a j n a r o d , k o j i si j e s t e k a o d o m o v i
nu m i s l i , p r i s v o j i o j e s e b i č v r s t o i
s v o j u t v a r n u d o m o v i n u . «
No od prošlosti same se ne živi, i obraćanje k njoj
može bit od koristi samo toliko, koliko nasporuje
stvaranje narodne ličnosti: ne kao san o minulim
vremenima, nego kao okrepa i uporište sadašnjem
radu. Ima — veli Nietzsche pravo — izvjestan stupanj
budnosti, to jest historijskoga smisla, pri kojem život
strada i propada, bio to život pojedinca, naroda ili
čitave jedne kulture. I ako čovjek postaje čovjekom
upravo po »historijskom smislu«, ima izvjesna točka,
gdje je potrebito zaboraviti prošlost, da ona ne bude
kao lanac, što sapinje hod, da ne bude teret ili pače
grobar sadašnjosti. Da se odredi točka, gdje treba da
pamćenje popusti i dade mjesta zaboravljanju, po
trebno je svijest promatrati nesamo kao jedan po
strance i zaporedo suvisli niz doživljaja, nego je tre
ba promatrati i po dubini i po žilavosti; onda se može
reći, da ona t o č k a o v i s i o p l a s t i č n o j s na
