što je na pr. ne baš uspjela teorija transformacije
energija Ostwaldova i Stumpfova, nego i o svakoj
vitalističkoj teoriji, pa bila ona i idealistična, ako je
i malo sumnjiva s namjere, da želi opreku duha i tvari
makar samo ublažiti, a nekmoli da je i premosti. Pred
ovako strogim čuvarom neporedivosti psihičkih sta
nja s fizičkima i životnima sumnjiva je i misao, da
se duševni princip, ma i u potpunoj osebujnosti svojoj
pojavljuje kraj savršenije, istančanije strukture tvari,
premda ne bi moguće bilo pomisliti postepeni razvoj
od prirode k duhu i duh kao »osvjestilište prirode«
tako, da su to dvije potencije, kojih očitovanje izi
skuje nejednake uslove, pa se javljaju najprije pojave
tvarne, a kad one zadobiju izvjesnu strukturu, onda
se tek očituje princip duha, ne iz one strukture, nego
kao osobit u svjetskom redu osnovan način bitka.
Ali ni ta se misao ne prihvaća i, usprkos redukciji
tvarne i duševne pojavnosti na reale, uzima se, da
je svijet sastavljen od dvije vrste bića: jednih, kojih
se bitak sastoji jedino u s a m o o d r ž a n j u — to
su tvarni, zauvijek slijepi reali, koji nikad ne pregle
davaju, i drugih, koji ovo svoje održanje i p r e d o
č u j u , duševnim okom promatraju. Ovaj dualizam
bića posljedak je iskustva, koje nikako ne može da se
prevlada. Redukcija na materijalne atome odbija se
kao naprosto nemoguća, ali i misao, da bi svi atomi
makar i neznatnom tamnom svijesti bili obdareni kao
u Leibniza, po Markoviću je pretjerana; najviše se
može tvrditi, da je zazbiljnost bliža duševnomu prin-
cipu nego tvarnomu. Tako dakle ostaju tvar i duh
rastavljeni nepremostivim jazom. Saobraćaj između
oba principa ne drži se uza sve to za nemoguć, jer
kaošto jedan tvarni atom svojom kvalitetom utječe na
samoodržanje drugoga, tako i skup tvarnih atoma u
u duševnom atomu izaziva reakciju u svrhu samo
održanja, samo s tom razlikom, da duševni real za te
