To više joj je potrebna orijentacija prema korijenu,
iz kojega niče. Marković je doduše filozofiju nastojao
izgraditi na čisto racionalnim osnovima, ali je za ori
jentaciju njezinu na bivstvu podlogu dala Herbartova
nauka o samosvijesti. Shvaćanje svijesti po koncen
triranju oko »ja« u Herbartovoj je nauci nablizu pri
šlo aktualističkomu pomišljanju, no očito je sklonost
k spiritualizmu nukala, da se tako dinamički zamišlje
ni sustav utvrdi na supstancijalnom osnovu, što ga
reprezentira » duš a « . Odnošaj toga osnova, »duše«
prema »ja«~sustavu, nije posve jasan, napose teško se
slaže ontologijska ukočenost duševnog reala s pro-
mjenljivošću stanja, a i s realnom povijesti duše, koju
Marković zajedno s Lotzeom, a u opreci prema Her-
bartu, svakako traži. Bit će, da je motiv postavljanju
takova supsistentnoga osnova bio taj, da bi se pri-
biranje, vrstanje i ređanje doživljaja nekako otelo
empiričkoj slučajnosti i učvrstilo na temelju, koji će
doživljajima podati nesamo zavičajnu pripadnost, ne
go i izvjesnu formu grupiranja (skolastički naziv za
to bio bi »haecceitas«). Taj bi osnov imao dakle da
zajamči osobit način organizovanja duševne građe, bio
bi prema tome p r i n c i p i n d i v i d u a l i z a c i j e
d u š e v n o g a ž i v o t a u k o n k r e t n o j s v i j e
st i . Po njemu biva, da u svakom »ja « ima i nešto
k o r e n i t o uza sve ono s l u č a j n o , što nastaje po
iskustvu i životnim prilikama. »Ja« se sastavlja od
doživljaja, koji su od velike česti stvar slučajna po
ložaja pojedinoga čovjeka u društvenom i kulturnom
redu, te ovise mnogo o tom, kamo je koga namjera
namjerila; ali u njemu se nalazi i j e z g r o v i t os
nov, iz kojega, kao iz korijena i debla, koje se razvija,
granato i lisnato stablo, proizlazi empiričko »ja«. Taj
osnov dan je u temperamentu, u trajnom udešaju
čuvstvenoga života, u zasebnom načinu imaginacije,
u najvažnijim talentima, a ovisan je i o tjelesnoj kon
