ten« obraća se on na sve one, koji osjećaju na sebi
»iskvarenje njemačkoga duha« i poziva ih, da raz
mišljaju o uzgoju i obrazovanju, kalko bi se po njemu
odstranio »kozmopolitski agregat«, što se zove nje
mačkom kulturom. Sam ga drži »savremenim bar
barstvom«, ka'ko malo kasnije izvodi u »Unzeitgemasse
Betrachtungen« (1873— 1876). Od kulture traži, da
bude j e d i n s t v o s t i l a u s v i m o č i t o v a n j i
ma p o j e d i n o g a n a r o d a . Gdje toga jedinstva
nema, gdje kulturni nagon nije dovoljno jak, da pri
mljene utjecaje prevlada i prema sebi udesi, tamo
život, kako je u ovom ovisan odovud, a u onom odo-
nud, pruža sliku »kaotične zbrke stilova«. Nezavisno
od Nietzschea iznio je u isto vrijeme Marković pro
blem naše kulture, nazirući mu ispravno rješenje u
osvještenju i okrepljenju vlastitoga bivstva i u očito
vanju toga bivstva, u svemu, što narod snuje i radi,
čim se bavi i u čemu se kreće.
Nije to i ne može biti posao jednoga dana. To je
posao mnogih generacija, a tko pozna različne kul
turne oblike u dušu, razumjet će, da <se taj posao ne
da u jednakoj mjeri provesti svuda, ali ne će sum
njati o tome, da nema ni jednoga očitovanja života,
koje bi se smjelo oteti utjecaju bivstva. U svemu, što
čovjek radi, treba da je on sam, a sve, što u narodu
nastaje, treba da rođenom grudom odiše. Od oblika
duševne kulture umjetnost je, čini se, najviše na do
hvatu bivstvu, svakako više nego nauka, koja kao da
traži nešto apstraktniju visinu. Filozofija je po pri
rodi svojoj od svih nauka najbliža umjetnosti po tom,
što kao ars artiurn stvaralačkom sintezom zaokružuje
i upotpunjuje spoznavanje iz pojedinih naučnih vrela
u cjelovitu sliku i što postavljanjem vrijednosti pre-
visuje samu scijentifičku funkciju. Filozofija je više
od nauke, veli Nietzsche: po načinu je i po sredstvi
ma naučna, ali po stvaranju i u ciljevima umjetnička.
