stituciji i nasljeđu. Sve to čini, da »ja« nije samo kao
posuda, u koju iz vanjskoga svijeta padaju misli, nego
svijest svojim stanjima i sama izlazi u susret, na svoj
ih način prima i sažima. Pri nastanku »ja« nije dakle
čovjek samo pasivan promatralac izvanjskih utjecaja,
već im pridonosi nešto iz svojega bića. Tu sposobnost
idealistična je filozofija pretjerala. Prirodni je nazor,
veli Marković u svojim predavanjima o psihologiji,
skromniji: on traži samo malu točku slobode, te pret
postavljajući neko (— smije li se reći: predestinira-
no — ) o r u đ e , to su prirođeni darovi, i neku s u d-
b i nu , to je prirodom dani položaj u svijetu i prili
ke, želi samo toliko snage nad utjecajima, da se onaj
korijen lijepo razvije. Tako nalazi konačno, da je »ja«
nekakav »sama sebe oblikujući i razvijajući nagon«,
a jezgra je njegova u volji. »Ja sam onaj, koji hoće
i čini« — rekao bi Maine de Birran, a slično uče Her-
bart, Volkmann i Lotze, koji je tu bio Markoviću
provodičem.
U sociologijskom pogledu mogao bi se ovaj osnov
kao skup tjelesnih i duševnih osobina nekoga naroda
obuhvatiti pod pojmom r a s e . Ne treba utjecaj nje
gov na razvoj narodne kulture precijeniti, kafeo je
učinio Gobineau, ne treba ga shvatiti ni kao n e p r o
m j e n l j i v u prirodu (a sve su današnje rase po Le
Bonu historičke), ali je uvijek potrebno voditi o nje
mu računa, da kulturni razvoj bude u pravcu narodne
biti. Prava je kultura samo ona, koja je ucijepljena
na zdrav korijen narodne individualnosti: jedino tu
može da se razvije snažno, slobodno i usrdno. Nužna
pretpostavka tomu jest, da onaj osnov bude dovoljno
podražljiv, te ne bi postao nepristupan poticajima,
elastičan, da promjenu prilika, u kojima narod živi,
svojim očitovanjima prati, i osjetljiv, da tendencija
ma, što se u biću i žiću naroda pripravljaju, dade po
trebnu rezonancu, ali u isti čas mora on biti i toliko
