četak naučnoga rada našega, i dok je tako ugarena
njiva nauke čekala novo sjeme, Marković se ogledava
u prošlosti i kao r o đ e n i a r i s t o k r a t t r a ž i u
n j o j p u t n i l i s t , k o j i m ć e n a r o d s v o j
u v e s t i u k o l o p r o s v i j e t l j e n i h n a r o d a .
Evo što on o tom kaže u svojem rektorskom govoru
»Filozofijske struke pisci hrvatskoga roda onkraj
Velebita u stoljećih XV.—XV III.«:
»Nam danas, dočim iz nova počimamo filozofij
sku radnju hrvatskoga naroda, podaju nacrtani pro
slovjekovni naši prdkovelebitski filozofijski pisci kras
nu zadaću. Dosada kao da ni ne postoje za nas; prido-
hijmo ih za nas! Uporabimo Kantovu misao, da su na
svijetu osobito dva uzvišena predmeta: dobra volja i
zvjezdano nebo. Vele, da neke zvijezde, prije davnih
vremena utrnule, danas ljuđem svijetle. Oni naši stari
pisci ne samo da su davno utrnuli životom, nego nji
hovo duševno svijetlo ni ne dopire do nas. A samo
do nas je, da dopre: napnimo našu volju, izoštrimo
naš vid i obratimo ga k njim, i dogledat ćemo ih: iz
prošlosti našega naroda znanstvene, tobož tamne, pro-
sinut će nam Kantov drugi (u duševnom shvaćanju)
uzvišeni predmet, ako i ne sjajem prvih veličina, ali
bar ipak svijetlom. Za sada rad onih naših starih pi
saca tako malo postoji, da niti djela njihova — koja
bi sastavljala doduše malu, ali za nas pristojnu filo
zofijsku knjižnicu — nemamo ovdje u našem pro
svjetnom središtu, osim jedno desetak njih, nego ih
moramo iz svega tuđega svijeta tek tražiti i pobirati,
moramo reći bi poput Medej ina oca colligere dissecta
et disiecta membra. No ovo pribiranje nema se obaviti
samo u tvarnom, nego i u duševnom smislu. M i s l i m
o n i h p i s a c a , zaodjenutim — po tadanjem obi
čaju — u staro tuđe ruho, p o d a v a t i v a l j a no v ,
n a r o d n i g l a s : onda će tek njihov rad oživjeti,
jer će onda tek moći unići u organizam duševne sku-
