socijativan karakter, nego i značenje superindividual-
ne reprezentacije. Zahtjev optimalnoga razvoja ukla
nja pogibelj izolacije, unosi u individualni život za
jednieku tendenciju i čini ga eminentnim izrazom te
tendencije. V r i j e d n o s t se i n d i v i d u a ne
s a s t o j i u t om, da j e j e d i n i sam, n e g o u
t om, da l i j e o s o b i t . Kulturno-historijski va
žan je dakle individualitet po tom, što je i koliko je
pojedinac reprezentant naroda, a narod, što je i koliko
je reprezentant čovječanstva.
Kulturna teorija opravdano stavlja časovitu su
bjektivnost u odnos k cjelini, a konkretnu individu
alnost u odnos k ideji. Vrijednost sadašnjosti ne može
se odrediti po principu senzacije ni vrijednost indivi
dualnosti po principu kurioziteta. Stvaralačka sila po
jedinca, i u momentu sadašnjosti pravo se određuje
jedino prema tome, koliko u najboljoj elevaciji daje
izražaja životu, sastavljenu od mnoštva momenata i
nošenu od mnoštva pojedinaca. Pa iako se uzme, da
ljudstvo napreduje više po trzajima genijalnih poje
dinaca, samoniklima ili pripravljenima u muci i že-
ljenju više generacija, djelo njihovo ima vrijednost
tek po tom, što na o s o b i t n a č i n prikazuje ideju
života, otvora nove vidike, obogaćuje sadržaj, odre
đuje vrijedne ciljeve ljudskomu nastojanju. Ne može
se prema tome bez ograničenja tvrditi, da je čovjek,
a osobito velik duh, naprosto dijete svojega doba. I
običan se čovjek osjeća ponukanim da se kadgod
otme pritisiku okoline, a veliki ljudi tu potrebu još i
više osjećaju. Tragika je velika čovjeka po Nietzscbeu
u tom što osjećajući se djetetom svojega doba pati na
njegovim slaboćama i teži, da izađe iz njega; u tom
se upravo vidi ona tendencija, prema optimalnom raz
voju. I on dolazi u spor s težnjama i mišljenjem svoje
okoline i savremena duha, što je naoko besmislen
borac protiv sama sebe. Uistinu bori se on protiv
