sam iz svoje divinacije dometnuti, mnoge premetnuti,
a sve ih udesiti u skladan savez, svima iz svoje duše
posve iznova podati duha, srca, strasti silne i boli sil
ne i sve to rasvijetliti clair-obscurom svoga dubokog
ćućenja općene tragike ljudske.« A čemu sve to? Da
se što bolje izreče ideja po onom povjesnom događaju.
Zato Marković i prigovara Bogoviću, što na zgodnom
mjestu nije dao mjesta »političkim aluzijama«, koje
bi. makar ih deset crvenila prebrisalo, ipak ostale
istinite, jer bi njihov smisao obuhvaćao osam stotina
godina udesa hrvatskoga naroda. I to mu prigovara,
što u posljednjem prizoru nije razvezao usta Gupcu,
kad ide na smrt. Gubec je dužan, a i srce ga goni,
kazati zadnju svoju: oproštajnu, tješiteljnu, idealnu,
pobjednu. Kad bi Gubec u taj čas očitovao pobjednu
dušu svoju, grozni bi prizor prešao u uzvišeni, a to bi
i gledaoca uznijelo i zanijelo. S Gupčeve bi se lomače
u
njegovu dušu prebacio sijev ideala. U ocjeni Pre-
radovićevih pjesama uzdiže on pjesnika hvalom kao
Arhimeda domoljublja, što je tražeći točku, s koje bi
se mogao pokrenuti naš narod, pa ne nalazeći je ni u
povijesti sveopćoj, mnogim trovom napunjenoj, ni u
svojstvima naroda svoga, nesložna i nemarom te mno
gim moralnim zlom zaražena, — što je tu točku našao
u narodnoj vjeri u Kraljevića Marka, Ako je sve na
rodu propalo, ako je razdrobljeno na sijaset mrvica:
jedna nam je spasonosna velika misao ostala, koja
prosijeva kroz život svega naroda po svim mu stra
nama, misao, da će ustati Kraljević Marko. To je pravi
način, kako može prošlost — pričama ili zbiljska —
oplodno djelovati u sadašnjosti. Kao pjesnik, Mar
ković se i sam kreće u prošlosti, te u priči, što se
oko nje vije, i u istini, što se zbila, traži prikaz ideja
i ideala, koje bi želio u duši narodnoj razbuditi i na
kojih bi ostvarenje želio potaknuti. To je prošlost
projicirana u budućnost kao zbilja, što treba da na
