sadašnjosti, a ova opet teži prema budućnosti. Razvita
svijest nije doista samo strujanje stanja; nije samo
odmicanje njihovo iz sadašnjosti u prošlost, nego i
ujedinjavanje p r o š l o s t i i b u d u ć n o s t i u sa
d a š n j o s t i . U sadašnjem momentu razvite svijesti
znadu se splinuti minuli doživljaji, uspomene i uda
riti joj pravac put očekivane, nadom osvijetljene ili
bojažljivo izgledane budućnosti. Za niže se oblike svi
jesti mora (bez obzira na način vezanja) uzeti i manja
mjera jedinstvenosti i suvislosti. Kod nižih se bića
duševni život iscrpljuje u pojedinim isprekidanim
svjetlicama, u raspršenim sijavicama ili tek fragmen-
tarnim svezama. Još za primitivna čovjeka, pa i za
dijete, opravdano držimo, da se više povode za časom,
da posve u njemu žive i s njim se mijenjaju, prelazeći
od momenta k momentu, jedva ili bar u prilično sla
boj mjeri vežući doživljaje svoje u jedan život. S a-
m o k u l t u r a n č o v j e k j e č o v j e k p o v i j e
st i . Tijek njegovih misli ide drukčijim načinom nego
u djeteta ili u čovjeka prirode. Pred ovim posljednjim
redaju se slike, doživljaji nastaju i prolaze, padajući
— i ako ne svi, a ono velikim dijelom — u bezdan za
boravi; sadašnjost mu neprestano odmiče u prošlost,
dajući mjesta novoj sadašnjosti. Svijest je njegova
slična onoj, što bi je imao motrilac na obali, koji bi
zurio u rijeku: valovi odmiču, voda se ljesika i zaplju
skuje na obale, ali on ne vidi rijeke nego kud mu
oko dosiže. Svijest kulturna čovjeka ima gotovo su
protan pravac. Pred njom se sadašnjost ne gubi na
prosto u prošlost, već se prošlost sveđer obnavlja u
sadašnjosti, a kaošto prošlost ne gine, nego dalje živi
i ostavlja svoj trag, tako i sadašnjost teži k buduć
nosti. Kulturan je čovjek kao putnik, koji ide prema
beskonačno daleku izvoru rijeke, uz put vidi nove
krajeve, blaži svoje oko i dušu novim krasotama,
novi mu se vidici otvaraju, ali on drži i prijašnje
