jedan od sustava njemačkoga duha. No očito je taj
prikor suzbila misao, koju je sam isticao, da Her-
bartova nauka ima mnogo srodnih crta s filozofijom
engleskom (tako primjerice mehanika predodžbi da
odgovara asocijativnoj psihologiji), neke je crte u
njoj ublažio po drugim uzorima (tako formalizam
logički prema Millovoj nauci) a povrh svega navraćao
nauku Herbartovu na Leibnizove i Lotzeove misli.
One su mu bile ujedno i zamjena za slavensku filo
zofiju, na koju se nije m o g a o pravo osvrtati. Filo
zofija je slavenska u ono doba bila pretežito pod utje
cajem Schellingovim, Hegelovim ili pod utjecajem
pozitivizma, što Markoviću nije pristajalo, koliko se
pak povodila za Herbartom, kao na pr. u Češkoj
(Dastich, Durdik), nije mu mogla podati osobitih po
ticaja ni pogleda. Leibniza je Marković držao otuđe
nim ogrankom slavenskoga roda, pa je u njegovoj
nauci rado tražio i nalazio tonove nesatrte slavenske
žice. S istih je razloga volio i Lotzea, rodom iz Bu-
dišina, gdje i danas ima slavenskoga življa. Naukama
ove dvojice puštao je stoga često utjecaja na svoje
misli, u uvjerenju, da tim popušta glasu srodne biti
— slavenske. To uvjerenje može da bude i krivo, ali
i onda ostaje vrijedno, kao želja, da
se
u kulturi na
šoj ostvari naše bivstvo — i kao dokaz, da je Mar
ković ispravno uočio p r o b l e m n a š e b u d u ć
n o s t i : hoćemo li da se održimo, onda nam valja
raditi na tom, da se samorodna, dakako usavršena i
oplemenjena snaga naša očituje u svim o b l i c i m a
i tvorbama života. Malenim narodima to je tim po
trebnije, što i daleko veći i kulturno bolje izgrađeni
narodi osjećaju potrebu, da se od vremena do vre
mena o s v i j e s t e u p r a v c u s v o j e b i t i . Za
nimljivo je baš u tom pogledu uputiti na to, kako se
u isto vrijeme sličnim mislima bavio N i e t z s c h e .
U djelu »t)ber die Zukunft unserer Bildungsanstal-
