filozofiju u naš kulturni život. U uvodnom preda
vanju k »Logici« (18 listopada 1875.) poredi on filo
zofiju s putničkom lađom, štono je ljudski um otiskuje
u beskrajnoj pučini misli, događaja i pojava put uvi-
iz njegove ostave — s nakanom, da ga prikazem kao -ličnost,
koja se s izvjesnoga filozofijskoga kruga misli obraća životu i
kulturi hrvatskoga naroda i želi, da nekako utječe na njegov
udes. I impresije ličnoga poznanstva kao i misli iznesene u
razgovorima i nazori o prilikama u narodu i društvu bili su
mi na ruku pri sastavu ovoga p o r t r e t a . Nije mi dakako
bilo u prvome redu do toga, da podam šušti prikaz j e d n o g a
naučnog sustava, kojega osnovi leže u Herbartovoj nauci i
koji ni po sadržaju ni po metodi ne odvaja znatno od utrtih
putova Herbartove škole, jer iako Markovic, povodeći se za
istaknutim pristašama ovoga smjera, od kojih osobite simpa
tije ima za Lotzea, pojedine nauke Herbartove modificira i
gdjekad za nijansu ublažuje, uglavnom je ipak ostao i želio
ostati vjeran Herbartu, te po sadržaju nauke ne zauzima u
njegovoj školi izrazito samostalan polložaj, kako ga je primje
rice zauzeo Lotze. Ako se pak Marković gdjekada osvrće i na
učenja mislilaca izvan Herbartove škole, onda su to uglavnom
ili nauke, koje bar neposredno ne utječu odlučno na općeni
nazor o svijetu i životu, ili su nauke, koje je Marković upravo
sa stajališta Herbartove nauke podvrgavao kritici. Kako je
Marković u svojim djelima Herbartovu nauku prihvatio, koli
ko je na njoj prema razvoju u školi Herbartovoj izmijenio,
što je u svoj sustav misli uzeo od drugih filozofa i kako, sve
je to posao, koji može biti s čisto povjesno-naučnog stajališta
znatan, i trebat će da ga izvrši onaj, tko se dade na to, da
Markovicevu nauku prikaže po sadržajnoj strani. Za mene
nije bio odlučan ovaj povjesno-naučni, nego povjesno-kulturni
momenat prema razloženom shvaćanju u II. poglavlju ove
radnje. Bila mi je nakana, da Markovića prikazem kao ličnost,
koja izlazi
iz
jedne sredine, značajne za naš narodni život, i da
pokažem, kako je ta ličnost stajala prema duhu vremena i
prema težnjama našega naroda: s kakovim je intencijama
stupio na katedru filozofiji, koju je zadaću namijenio filozo
fijskomu radu u nas uopće i kakovim je pogledima promatrao
život naš. Sve to sačinjava duh filozofijskoga nastojanja nje
gova u naučnom, pjesničkom i ostalom radu njegovu. Do toga
duha meni je napose bilo stalo i zato sam radnji dao ime
portreta. Ne radi se dakle u njoj o samoj sustavnoj izgradnji
nauke ni o izvorima sa stajališta povjesno-naučnog interesa,
nego se radi više o tom, kako je — da tako kažem — Marković
u valovitoj crti misli i nazora izvjesne poglede naglasio i ista
kao. Ovo osobito naglašavanje pojedinih strana makar i ne
samostalna naučnog sustava daje njegovu shvaćanju zasebno
obilježje, i u njima se odrazuje temperamenat i karakter,
pogled i želja, te čini, da se zastupnici istoga smjera međuso-
