diti, a naziranje na svijet i život nalazi se pred gomi
lom misli tradicijom predanih, u prilikama života
slučajno zamišljenih, zgodno utvrđenih, međusobno
ne prilagođenih, sakupljenih iz različitih vrela, savre-
menim prilikama često neprimjerenih — a sve to tre
ba pročistiti, učvrstiti i srediti, da se poluči jasna
orijentacija i određen pravac u kulturnom životu.
Naučni i filozofski duh treba najprije uzgojiti, izvjež
bati i učiniti sposobnim, da u takovim prilikama uz
mogne izvršiti zadaću, koja ga i čeka. Kritička filo
zofija Herbartova, i ne gledajući na to, da je i lično
Markoviću pristajala, činila se podesnom, da u ta-
kim prilikama bude p r o p e d e v t i k o m f i l o z o
f i j s k o g a d u h a u nas .
Pored te formalne vrsnoće na izbor su Markovieev
utjecali i sadržajni motivi. Znanost je — veli on jed
nom — tkanina od poreda misli, a cjelokupnost je
znanosti, — reći bi, okruglo klupko od takovih tka
nina savijeno. Osobito je znatno, koje se misli nalaze
u središtu toga spleta; one su kao ognjište, na kojem
se pomisli stječu, k njemu pritječu i od njega opet
na sve strane pute. One čine » d u š e v n o s r e d o -
t o č j e č o v j e k a « . Imamo li mi — i pojedinci i
naš narod takovo »sredotočje« i kakovo je? O tom
ovisi duševna struktura, vrsnoća, i ujedinjenost du-
ševnosti, jedinstvenost mišljenja i težnja, pravac vo
lje i rada, jednom riječi, svijest o našem položaju i
zadaći u kulturnom životu i naša uloga u povijesti
ljudstva, A Herbartova eto nauka daje Markoviću na
ruku bez sumnje snažan argumenat, da potrebu takve
orijentacije istakne. Duševni život po toj je nauci
borba za održanje, borba za dušu, za neokrnjenost
bića i slobodu očitovanja. Predodžbe su, kao nosioci
svega duševnoga života, čini održanja. Slika je vrlo
jasna i uvjerljiva: svijet se sastoji od mnogo jedno
stavnih, ali različnih bića, razlike se njihove sukob-
