duševni sadržaj — na pomisli, čuvstva i htijenje. Jed
naki se razvoj mora uzeti i kod naroda: njegovo »ja«
čini isprva samo plemenska pripadnost i obitavalište
(»tvarna domovina«), onda njegova povijest i napo
sljetku njegovi ciljevi. I kakogod se pojedinačna svi
jest postepeno sve više ujedinjuje, dok u l i č n o s t i
ne postigne savršenstvo, tako i narod u kulturnom
razvoju dobiva izrazito lice, kad steče svijest o sebi,
upozna sile svoje i položaj svoj u kulturnom radu,
ciljeve svoje i zadaću. Onda tek postaje historičkim
faktorom, kad uspije, da dušu svoju unese u sve pri
like života i u njima je, ostvarujući svoju ideju, iz
gradi. To je c i l j k u l t u r e s v a k o g a , pa i na
š e g a n a r o d a .
Marković je bio duboko uvjeren o tom, da je ja
sna, živa i snažna svijest uvjet održanju i aktivnoj
ulozi naroda u povijesti ljudstva. To ga potiče, da u
novo otvorenom hramu nauke istakne potrebu nje
govanja f i l o z o f i j s k o g duha . Filozofija ima da
postane ono »sredotočje«, u kojem se svi doživljaji
sređuju u lijepu cjelovitu sliku svijeta i života i iz
kojega će u sve prilike naroda, u sva kulturna očito
vanja njegova — u znanost, umjetnost, u društveni i
državni život, u ćudorednost i u vjersko uzdizanje
neprekidno strujati žive snage. Filozofija je, kao
osviješteni kulturni duh — ona inspiracija, koja ideale
narodnoga bića oživijuje i upravlja k zajedničkom
cilju, zajedno veže i vodi k napretku. Ona je oblikovna
sila, koja kulturi naroda, izraženoj u objektivnim
tvorbama umjetnosti i nauike, u društvenim i politič
kim odnošajima podaje osobit, karakterističan iz
gled. Kao izražaj samosvijesti narodne ona je princip
samotvornosti, po kojem narod postaje uračunljivim
faktorom u društvu čovječanskom i aktivan suradnik
u povijesti ljudstva. Tome se eto Marković nadao, to
je želio: f i l o z o f i j a da b u d e k u l t u r n i p r o
