reakcije zna, t.j. ima svijest o njima. Marković ne
voli po Hegelu reći, da se p r i r o d a ma gdje osvješ-
ćuje. Uzalud je: priroda kao prostorno-mehanički si
stem ne može nikada zadobiti svijest i kad ne bi bilo
u svijetu duša, koje od iskona imadu svijest, onda
svijet nikad ne bi progledao i sva bi borba reala za
samoodržanjem zauvijek ostala slijepa igra. Ovako
pak reali od iskona duševni stvaraju svijest, i ovo se
stanje ne da izvesti ni iz kakvih tvarnih uslova. Zato
i n e m a r a z v o j a o d p r i r o d e k duhu : on
dje je mehanizam, ovdje svrhovitost, ondje besvijesno
gibanje, ovdje svijesno htijenje. Ima razvoj u prirodi,
ima i postepeno usavršavanje svijesti u samoodrža
nju duševnoga reala, ali nema prijelaza iz jednoga
carstva u drugo. Vasiona nije — kao po Hegelu —
veliko biće, koje u čovjeku dolazi do svijesti o sebi.
S v i j e t j e u b i t i s v o j o j r a z d v o j e n : pri
roda je nosilica samo tvarnih pojava, a u njoj raza
sute duševne monade nosioci su svijesnih i gledaoci
tvarnih i duševnih pojava. I koliko je u Hegelovoj ili
Scbellingovoj nauci simpatična misao, da svijet na
preduje prema duhu, da ideja probija kroza tvar, to
liko je ovdje simpatična misao, da se duševni reali
— ili monade nastoje u prostorno^mehaničkom susta
vu nesamo održati, nego i razviti te prema silovitim
navalama mehaničkoga tijeka zadobiti slobodu rav
novjesja i vlastite inicijative. Pa ne mogu li se po toj
nauci iz nesvijesnoga krila prirode roditi nove du
ševne energije, ne može li se svijest razliti po toj tvari,
moguće je, da svijest i n t e n z i v n o raste: duševni
reali imadu sposobnost svijesti, ali samu svijest treba
da izgrade. Duh nije dan gotov, nego kao cilj po
stavljen i ličnost — taj savršeni oblik svijesnoga ži
vota — leži pred nama kao ideal, kojega ostvarenje
naša je životna zadaća. 0 ispunjenju te zadaće ovisi
nesamo vrijednost naša, nego i pravo na eksistenciju
