z i č o v j e k a , n a r o d a i l i k u l t u r e , t.j. o snazi,
kojom svijest samoniklo stvara, prošlo i strano sebi
utjelovljuje, rane vida, izgubljeno naknađuje i razbite
oblike iz sebe ponovno oblikuje. Prirodu osobito sna
žnu mogli bismo prepoznati po tom, što za nju nema
granica historijskome smislu, te bi se on prekomjerno
širio po djelovanju: sve prošlo, vlastito i tuđe ova-
kova bi priroda sebi privukla i u svoju krv pretvorila,
a što ne može da svlada, to ona umije da zaboravi.
Smisao je ovih Nietzscheovih riječi, da je za kulturan
život potrebno oživljavati (pamćenje) kao i prevla
davati (zaboravljanje). Sve historijsko ima vrijednost
za život samo toliko, koliko nam pomaže snaći se u
sadašnjosti, uzdržati se u njoj; naš interes na prošlosti
n i j e p o t om, š t o j e b i l a , nego po tom, k o l i
k o u n j o j i ma h r a n e i p o t i c a j a z a ž i
v o t . Bistroća, mirna savjest, vedro djelo, pouzdanje
u ono, što će doći — sve to ovisi kod pojedinca i kod
naroda o tom, da u pravo vrijeme znadu zaboraviti,
kao što i sjetiti se u pravo vrijeme, da sigurnim in
stinktom umiju pogoditi, kad je p o t r e b n o o s j e
ć a t i h is t o r i j s k i, a k a d n e h i s t o r i j s k L
Vrijednost historije za život sastoji se u tome, koliko
se s nje u sadašnjost slijeva svijetla, topline, poticaja,
zanosa. Kao nauka, idući naprosto za spoznavanjem
onoga, što je bilo, p o v i j e s t j e ž i v o t u p r o
t i v n a ; s a m o k o l i k o p o d n o s i , da se p r e
t v o r i u u m j e t n o s t , toliko može životne sile
podržavati ili pače buditi. Ta je misao izražena i u
Goetheovim riječima: » Š t o o d p o v i j e s t i n aj-
b o l j e i m a mo , t o j e z a n o s , š t o ga bud i « .
Kao estetik, kao kritik i kao pjesnik Marković je
povijesti namjenjivao ovu zadaću. Ne dirajući u pra
vo povijesti kao nauike, da traži objektivnu istinu (to
je čisto teoretski interes) postavlja on pitanje, koju
vrijednost ima povijest za život. Posve je prirodno,
