prije u životu pojedinca, onda u krugu naroda, i na
posljetku u ljudskom društvu. Izražaja tome uvjerenju
dao je on u uvodnom predavanju u »Logiku«. Logič
ke, estetske i etičke istine sačinjavaju obzorje ljudske
misli, koja sadrži sve ono, što je vrijedno i dostojno
da bitkuje, obzorje, koje je veće i šire od fizičke
uzročnosti. Misao, čuvstvo i volja ima da se vlada po
stalnim zakonima uma, a ne po prisilju fizičkih zako
na. Fizički i psihički mehanizam rađa i neistinu (ob
manu), rugobu, nevaljalštinu — no sve je ovo troje
promjenljivo, nedosljedno, neumno. Nedosljedno i ne
istinito mišljenje, ružno ćućenje i slaba ili zla volja,
to se vriježi i vlada ž i v o t o m , k o j i n i j e f i l o
z o f i j s k i m d u b o m z a d a h n u t , koji nije
11
a
povodu logičkih, estetskih i etičkih istina. Ove su
istine čvrsta, ali ne usilna stega, slobodna, autonom
na u Kantovu smislu. Bez te stege, koju u život unosi
filozofijska težnja, ne nastaje ništa vrijedno ljudskim
radom. S razvojem te težnje razvija se i život i kul
tura, s nedostatkom njezinim nahode se i nedostaci
društvenih prilika. I Fichte je držao filozofijski duh
— to je onaj njegov »ja« — državotvornom i kulturo-
tvornom silom, te na nj očito podsjeća ovo svezivanje
filozofijske težnje s društvenim i državnim prilikama
u Markovića. Možemo tvrditi, veli on, da n a r o d e
d r ž i na ž i v o t u s a m o ž i v a t e ž n j a z a
i d e a l i m a . Ona je ognjište milijuna duša. F i l o z o
f i j a j e d uh u j e d i n i t e l j n e s a m o m i s l i ,
n e g o i č u v s t a v a i č i na . T o j e p r o s v j e t
ni z n a m e n f i l o z o f i j e .
Na te se misli vežu i r e n i č k i pogledi. Razvijanje
filozofijske težnje nije za nas samo intelektualna za
daća, nego i etička narodna dužnost, a određuje se kao
dužnost prema čovječnosti, po kojoj će čovjek postati
čovjekom, a ljudsko društvo duševni kozmos, repu
blika duhova. Filozofija i sad već zbližuje pojedince, a
