»Kroz mene vapi miliona glas.
U suzah mi je miliona jad:
Ta ruka, što se k tebi diže sad.
To moleća je miliona ruka:
Moj jad, moj vaj je miliona muka.
Teško bi bilo reći, ima li se produživanje tenden
cija, koje nastaju u životu naroda, po Markoviću tu
mačiti kao presađivanje nasljeđem od roda do roda,
što je vrlo zorna predodžba, ili samo kao trajanje u
zajedničkom »idejnom prostoru«, gdje ih narod vije-
kovima svijesno ili nesvijesno gleda, naslućuje, traži i
otkud ih požudno crpe, kad ga nužda života snađe.
Na svaki način »dusi prošlosti« žive u sadašnjosti.
Oni — kako veli Le Bon — čine historički elemenat
rase, stoljećima izgrađuju oni mišljenje (ideje), čuv
stva i pokretne motive naroda. Davno minula poko
ljenja namiru nam tako dušu. Ne igraju živi, nego
mrtvi glavnu ulogu u opstojanju naroda. Oni su stva
ratelji njegova morala i nesvijesni (»upokojeni«) po
kretači njegova vladanja. Pa ako u borbi protiv ra
zorne sile sadašnjosti među živima, t.j. u uzbunjenoj
svijesti sadašnjosti, narod ne nađe braniča, diže se
oživjeli duh prošlosti, da ga čuva od propasti. Tako
se ima shvatiti Kohanova molitva Bjelobogu, dobro
mu udesu naroda, da oživi mjedni kip Zabojev:
Nek mrtvi rod naš od propasti spasi,
Kad živog nema, da se za nj oglasi.
A ne moramo li tako isto tumačiti i pjesmu »U
svetu zemlju« (1886.)? Kad neprijazna sila priječi na
rodu, da kao zatočnik svetinja ljudskih (»maču vi
čan« — a taj mač je kulturna spremnost njegova)
svoju borbu prenese u »svetu zemlju« spasenja; kad
ga tuđinska vlast (Karmor je njezin predstavnik)
