diže nad običnu, slučajno stečenu orijentaciju: po
njoj je sva filozofija »sapientiae amor et affectio«.
Taj duh zahtijeva, da se čovjek pomnije ogleda oko se
be, da dublje zaviri u se i da većom sabranosti pre
gleda sve golemo područje ljudskoga zanimanja i bri-
ganja. A može se činiti, da filozofijski duh, odaziva
jući se tomu zahtjevu prema problemima, zauzima
neko nadneseno stajalište i da ih promatra kao s ne
ke više perspektive. Slika ova ispravna je, koliko se
njom predočuje v e ć a i n t e n z i v n o s t misaono
ga rada, kojim se prevladavaju zapreke, no bilo bi
krivo, kad bi se naprosto uzelo, da filozofijski pro
blemi leže tako reći razastrti p o d duševnim okom:
naprotiv, oni nam se ukazuju kao neravni nagomilane
p r e d nama na putu života. Njihove se izbočine ne
vide sa svake strane jednako, niti se put kroz njih
od svakuda može da probije istim načinom. Pored
svega nastojanja, da se uzdizanjem na neku višu točku
orijentacije jednim pogledom obuhvati čitava groma-
da zapreka, ne može biti irelevantno, s koje se strane
k njoj pristupa: sa svakoga stajališta pokazuje ona
drugo lice, pa treba drukčije položiti i trasu, da bi se
kroz njihove klance i gudure provukao najbolji put.
Dva su poglavito faktora, koji tako određuju sta
jalište prema problemima i utječu na pravac, kojim će
se kroz labirint ljudskih prilika povući Arijadnina nit.
Prvi od ta dva faktora posebno je uđešena p r i r o d a
(physis). Naprosto je nemoguće čovjeku i kraj naj
bolje volje, da se stavi na »objektivno« stajalište, te
izići posvema »hors de son esprit«: prema svojoj oso
bitosti odgovara on na dobivene poticaje; utisci po
njima u svijesti izazvani dobivaju svoj osobit obraz
već poradi toga, što su duševne sposobnosti u svakoj
prirodi nejednako porazdijeljene, te po individualnoj
kombinaciji svojoj uslijed prevaliranja izvjesnih rad
nja na nejednak način izvlače i naglasuju pojedine
