focus imaginarius, koji nema realne eksistencije. Za
jednički dub zapravo ne postoji, ali o b j e k t i v n a
e k s i s t e n c i j a n j e g o v a i n i j e u v j e t , da
bude moguće međusobno utjecanje: ta duševni reali
upravo razvijaju svoje doživljaje po relacijama, u koje
međusobno dolaze; društvo je kao atmosfera, koja
okružuje pojedinca i djeluje na sve njegovo držanje.
Slično je mislio i Lotze. Lazzarus naprotiv i Steinthal
držali su, da je »narodna duša« produkt individual
nih svijesti, ali i neka — zar kategorijalna — osobi
tost, koja se nekako očituje i u pojedinačnom životu.
Vjerojatno je, a simpatija za Leibniza i Lotzea daje
tomu mišljenju podlogu, da je Marković skupni duh
držao pomišljanim žarištem individualnih misli, čuv
stava i težnja, ali po analogiji samosvijesti sigurno je
i njemu podavao neki jezgrovit korijen, koji kultur
nim očitovanjima pojedinoga naroda daje osobito obi
lježje. Zajednički duh na osobit je način stvorena,
formalna i sadržajna jednodušnost svijesti, koje no
silac jest pojedinac, ali je ona određena nekakim op
ćim zakonom. H a r m o n i j a , k o j a p o t o m na
s t a j e , n i j e k a o g l a s o v i i z j e d n o g a g r l a
fh or no f o n i j a ) , n e g o o d m n o g o i n d i v i
d u a l n i h g l a s o v a s a s t a v l j e n a s a g l a s -
n o s t ( s i m f o n i j a ) . Veliki su ljudi u narodnom
k o n c e r tu oni, kojih duša, osjetljivija od drugih,
odgovara i na jedva zamjetljive još tonove života, ili
oni, koji na njih pogađaju pravu, odlučnu, daleko čuj
nu notu. Oni su izričaj mnogih duša oko sebe i broj
nih pokoljenja prije sebe. Glas se velikih ljudi sastav
lja od bezbroja prigušenih ili u muci zadavljenih gla
sova, koji se produžuju vijekovima, dok ne nađu od
jeka u zboru i tvoru ovih ljudi. Tako u osjećaju, da
je tumač narodnih misli i osjećaja, veli Kohan u
»Mjednom Konjiku«:
