turno-historičku znanost po odnošaju k cjelini života
i k ideji, u pravcu koje se on razvija. Bez toga odno-
šaja momenat (sadašnjost) bio bi elementom disipa-
cije (rastresenosti), a individualnost bila bi po izo
laciji naprosto rastvoran faktor. Nerazvita svijest živi
u sadašnjosti i gubi se posve u njoj. Život njezin na
lik je na isprekidani niz, u kojem pojedini momenti
stoje svaki za se, rijetko kada kao očitovanja jedne
opsežne potrebe, koja bi obuhvatala veći razmak ži
vota ili čitav život. I razvita svijest živi u sadašnjosti,
ali ne da u njoj utone, već da se s cijelom prošlosti
svojom i predvidljivom budućnosti slije u nju i da
tako u momentu sadašnjosti reagira, koliko je mo
guće, s čitavim životom. U svakom pojedinom djelu
čovjekovu — to je tendencija kulturnoga života —
ima da se odrazi sve, što čovjek može da dade, sva
sabranost njegova bića, svako djelo treba da je pre
vladanje i vremena i užine časovite svijesti. Takav je
(po Weiningeru) kulturni život. Po njemu se sadaš
njost uzdiže nad prolaznost časa i dovija nadvremen-
skoj važnosti. M o m e n a t j e k u l t u r n o - h i s t o -
r i j s k i v a ž a n , k o l i k o j e i z r a z ž i v o t n e
c j e l i n e (totaliteta). A pojedinac? Mogli bismo ga
zamisliti kao sustav od mnogo koordinata i te koordi
nate predočiti kao točke u višedimenzionalnom pro
storu; projiciramo li ove točke na jednu točku u rav
nini, onda će nam se razvoj njihov od momenta
x
do
momenta
y
ukazati kao nekakva krivulja. Razvoj dru
goga čovjeka predočen bi bio krivuljom, koja bi nešto
odvajala od one, i to poradi individualne kombinacije
koordinata njegova sustava. I tako bi bilo kod svakoga
čovjeka drukčije. Vrijednost pak svih onih krivulja
ovisila bi o tom, koliko se one primiču o p t i m a l
n o mu r a z v o j u prikazanom u krivulji intersu-
bjektivnoga sustava koordinata. Po odnosu na takav
idealni sustav dobiva princip individualnosti nesamo
