u carstvu duha. Po ovakvim pogledima — više nazna
čenima, nego izvedenima — Marković se približava
Fichteovu etičkomu idealizmu; nesamo po tom, što
ima pred očima isti cilj, na koji hoće da uputi, naime
na izgradnju najprije pojedinih rođenoj grudi vjernih
ličnosti, a onda i na izgradnju skupne svijesti prema
krvi narodnoj, — nego i po tom, što ga isti put vodi
k tome. Kultura mu je, kao i Fichteu, gospodstvo uma
u izvanjskim (objektivno^socijalnim) i unutrašnjim
(subjektivno-individualnim) prilikama života. Filozo
fija je obojici putokaz k ovome cilju.
II.
Osvještenje narodne biti ište, da se orijentacija
kulturnoga rada provede i u pravcu p r e m a p r o š
l o s t i , a taj je pravac dan po prirodi svijesnoga ži
vota sama. Svijest ide za suvislošću i za jedinstveno-
šću u nastojanju, da odoli razornoj sili bivanja, koji
joj zbog promjene stanja i raznolikosti prijeti ras-
tresenjem. i omaglicom, pače i onesvješćenjem. Ovaj
otpor izvršuje se na dva načina, i to tako, da se sa
držaji po mogućnosti sljubijuju, udružuju i vrstaju,
a što ne podnosi sinteze, da se razvije u sukcesivan
niz, pri čemu se i pojedini momenti onih nizova opet
mogu vezati u suvisle cjeline. Što nema mjesta u uza
nom »prostoru« svijesti, to se razvija u vremenskom
tijeku. Indijski mudrac neki poredi svijest s vreme
nom, veleći: ja nijesam u vremenu, već sam vrijeme
samo. Možda je pri tom pomišljao samo na tečaj sta
nja (temps-longeur po Bergsonu), ali nije nemoguće,
da je svijest, — što bi bilo svakako opravdanije —
shvaćao kao neposredno doživljavanje vremena
(temps-inventeur po Bergsonu), gdje prošlost živi u
