da ga onda ne zanima objektivan događaj sam, nego
vrijednost, koja je u njemu izražena ili koja se njime
dade simbolizirati. Za nj nema povjesna događaja bez
ideje, nema ga, u kojem ne bi bila prikazana, ili se
ne bi u njemu dala prikazati neka misao ili težnja, u
kojem ne bi bio ma s koje mu drago strane osvijetljen
ili se ne bi dao osvijetliti udes ljudski, cilj života.
Svaki povjesni događaj stoji pred njim kao faktični
ili mogući zastupnik jedne životne vrijednosti. Izbor
povjesne građe i njihova sinteza zbiva se prema ovim
vrednosnim gledištima, a uzme li se, da je filozofijska
nauka o vrednotama etika, može se reći, da je —
etika spoznajna kritika prošlosti, što vrijedi za po-
vjesnu svijest ili povjesni osjećaj u odnošaju prema
životu, bez obzira na to, vrijedi li, kako bi to htio
Windelband, i za povijest kao nauku. Ovakvo vred-
nosno promatranje povjesnih događaja traži već A r i
s t o t e l , kad veli, da nije zadaća poezije prikazati
ono, što se dogodilo, nego ono, što se moglo ili imalo
dogoditi; zato mu je poezija filozofičnija od objektiv
ne povijesti i nauke o njoj. Tu misao prihvaća i Mar
ković u svojoj »Estetici«, i prije toga ju je već pri
mjenjivao u kazališnim kritikama, s njom vješto ope
rira u »Estetskoj ocjeni Gundulićeva Osmana«, a u
ocjeni Bogovićeva »Matije Gupca« upravo je preg-
nantno izrečena. Povjesni je, veli, događaj ove drame
takav, te se čini, da je povijest sama napisala gotovu
tragediju, a pjesnik ju je trebao prepisati. »A ipak
nije tako, i kao što svaki zna, tko je razmišljao o
odnošaju umjetničke tvorbe prema povjesnome gra
divu, nije ni u jednoj prilici tako, da bi umjetnik
mogao samo prepisati, prerisati samo djelo povjes
nice. Mnogo mu je posla, dok pretvori realnost u lje
potu, događaj u dramatičan i tragičan, jedinstven
čin. Mnogu mora povjesnu crtu ublažiti ili pače ispu
stiti, mnogu, koje nije ni bilo, ili je posve izblijedjela,
