i težnja prema i d e j i č o v j e č n o s t i , a to je do
voljno, da se b o r b a z a o p s t a n a k p r o m e t
ne u s u r a d n j u o k o s t v a r a n j a t e i d e j e .
Šteta je, što Marković nije dalje razvio ove misli. Mi
sao, da f i l o z o f i j s k i d uh t.j. sređenje mišlje
nja, ćućenja i htijenja na idejnim točkama, daje po
jedinačnome životu jedinstvo, stalnost pravca i vrijed
nost, misao, da orijentacija pojedinaca po zajednič
kim misaonim svrhama veže narode u jednu cjelinu,
te ih drži na okupu i na životu, mogla se lijepo razviti
u s o c i o l o g i j s k u i d e j u , koja društvo osniva i
organizira na svijesnim potencijama. Sociologijski ra
zvoj, utvrđujući očitu tendenciju, da se izvanjski re
gulatori života sve više transformiraju u unutrašnje,
da se i objektivni socijalni i kulturni sistemi izgrade
na dinamici svijesnih sila, na socijalnoj spoznaji, so
cijalnom osjećaju i socijalnom htijenju, govorio bi
u prilog tome, da ideja kulturnoga društva, na umnoj
svijesti osnovana, iako je zasada još irealna, nije ima
ginarna. A bila bi to misao, koja vrlo blizu stoji sla
venskomu duhu, jer bi u punoj mjeri uvažavala po
jedinca kao nosioca onih sila, na kojima društvo po
čiva. Pokušaj socijalne konstrukcije ove vrste bio bi
svakako zanimljiv, a dao bi prilike, da se istakne i
druga, svakako tako isto slavenska težnja, da se u
odnošaje društvenoga života unese više usrdna dr
žanja, više duše i unutrašnje privrženosti. Ili se zar
Marković bojao, da bi to bio sentimentalan zahtjev za
oduhovljenjem socijalnoga bića, koji već pada u po
dručje poetičkog zamišljanja?
Iz Markovićevih se djela ne može (po mojem zna
nju) razabrati, kako je on sebi zamišljao skupni duh.
U Herbartovoj su školi o tom bila mišljenja podvo
jena, Herbart sam drži, da je samo pojedinačni duh
realan, a zajednički duh samo idealno (pomišljeno)
sabiralište tendencija iz pojedinih svijesti, kao neki
