njegovu položaju u njima, njegove misli o posljed
njim osnovima i uzrocima svega, što jest, i o cilje
vima, koje će da postavi životu, nastaju pod različnim
uslovima uz njegovu bivstvenu osjetljivost, sklonost
i raspoloženje. Ima dašto u toj »psihologijskoj« ori
jentaciji mnogo slučajno, nedomišljeno i nepročišće
no, mnogo neodređeno i neizvedeno, ima u njoj ne
dostataka, te je potrebno podvrći je temeljitu pre
tresu, da bi se sve crte jasno i određeno izvukle i
međusobno složile u jednu skladnu sliku. U tom je
pogledu svaka filozofija ponekad ono, što Herbart od
nje traži, naime »obrađivanje pojmova«. Svaka filo
zofija podaje nazoru o svijetu i životu neku logičku
ustavnost. I obični nazor, što nastaje pod utjecajem
prilika i životnih iskustava kao psihologijski produkt,
ima svoju logičnost, upirući se o »zdrav razum«; na
učni sistemi imaju je u potenciranoj mjeri, svijesno i
s namjerom unesenu. No kako će daleko ići ovo po
stavljanje određenih i jasnih »direktiva vjerovanja i
željenja«, — jer to je po Tardeu posao logike uopće —
koji će se utjecaj odrediti osjećanju i zrijenju, koliko
će se maha dati mašti, koliko učešća čuvstvu i tem
peramentu, kolikom će se snagom i do kojih granica
razmahati razumsko razbiranje, to sve ovisi o dušev
noj u d e š e n o s t i pojedinoga mislioca. U Brentano-
-Meinongovoj školi upozorilo se na činjenicu, da iz
među dijelova neke zorne cjeline postoji izvjesna veza
unutrašnjih odnošaja, po kojoj ona cjelina dobiva
osobit izgled, lice. Takav kvalitet (Gestaltqualitat)
ima, čini se, i svaka f i l o z o f i j s k a l i č n o s t po
osobitoj kombinaciji i poredaju svojih duševnih sila,
i taj kvalitet određuje, čini se, njezin pravac orijenta
cije i stil gledanja: kroza nj kao kroz lecu osobite
vrste prolaze svi utisci i porivi duše, te se na svoj
način sabiru u jednom žarištu, o njemu ovisi sinteza
