nje, a na drugu čisto mišljenje. Ovomu se sudbonos
nomu koraku pridružuje drugi: svakomu se faktoru u
kompetenciju daje zaseban svijet — onamo pojavnost
(Erscheinung), ovamo stvarnost (Realitat), s nejed
nakim ontološkim značajem — ondje pričin (Schein),
ovdje zazbiljnost (Wirklichkeit). Tako pravi racio
nalizam, koji ne će ništa zajedničko da ima s osjet-
nošću. U umjerenijim oblicima on se upušta u pre
govore s osjetnošću i daje joj izvjesne koncesije, ali
svojata sebi u spoznajnom činu odlučnu ulogu. S ob
zirom na to, da je spoznavanje zajedničko djelo obaju
onih faktora, potrebno je, da se oštro povuče granica,
gdje opravdani zahtjevi uma prelaze u racionalističko
preimućstvo i prepotenciju, potrebno je dakle, da se
ispravno odredi njegovo učestvovanje pri nastanku,
njegov utjecaj na vrijednost i na doseg spoznaje.
Racionalizam se, ako i ne zalazi u skrajnost, uvijek
nekako stavlja na stanovište izvjesne »splendid isola-
tion«. On će napustiti vremenski prioritet i priznati,
da spoznavanje ne nastaje prije iskustva, dopustit će
i to, da se može okušati i izvršiti samo na iskustvu,
ali će i preko zahtjeva, da misaonom radnjom formira
iskustvenu građu, pretendirati na to, da iskustvu iako
ga drži uvjetom spoznaje, po mogućnosti skuči inge
renciju, pa da spoznajne odluke stavi u sam um i da
ih naposljetku vodi i preko iskustva. Racionalizam
čini utisak kao da je um po iskustvu samo podražen
na svoje ponosne i prema iskustvu gotovo reći ne-
hotne dispozicije. Ispravna misao, da je spoznavanje
više no samo iskustvo, ako se pravo shvati, znači, da
misaone odluke leže više iskustva, budući da sve spo
znavanje ide za idealnim formiranjem iskustva, ali
ona ne znači, da ono ide i preko iskustva ili za ponos
nim preziranjem iskustva. U takovu je određenju do
voljno uvažen i »apriorni« momenat pri spoznaji, da
naime ima zahtjeva, koji ne leže u osjetnosti niti se
