granični pojmovi«, koje u mislima postavljamo; a
možemo li ih i odrediti? Nije svaki takav pokušaj
samo hipotetičko nastavljanje spoznajnoga procesa u
imaginarnost. Racionalizam se trudi, da i preko is
kustva uhvati realnu sliku o onim idejama, ali trud
taj ostaje tek misaona čežnja, a može da postane i
iluzija. Može biti, da je zalet u transcendentni svijet
neodoljiva nužda ljudske prirode, može biti da i nije
bez vrijednosti za održanje ljudsko u realnom krugu,
ali jedno stoji: misao, što bježi od svijeta, ostaje ne
plodna — i ako će pokušaj ljudskoga duha preko
granica pojavne zazbiljnosti uopće da ima realnu
vrijednost, onda je to moguće samo uz uvjet, da se
svaki zalet, učinjen prema idejnom vrelu, opet vrati
k zazbiljnosti, da je novim pogledima obogati, da
u sabiranju njenih karakteristika po ljudskom dubu
istakne novu vrijednu crtu. Ne nađe li ljudski dub
ovaj povratak, onda će se izgubiti u neplodnim ima
ginacijama, koje ne mogu imati odredivačke i stvara
lačke snage u pogledu zazbiljnosti.
I Marković vodi ljudsku misao u područje meta
fizike. Autokritika duha ima da joj dade odvažnost
prenijeti se u transcendentni svijet, pa iako oni do
kraja izvedeni pogledi ne dosižu sam bitak, kakav jest,
a ono podaju — tako se misli — ipak misaonu pri
liku zbiljskih bića, koliko je uopće možemo da uhva
timo. Tako je mislio i Herbart: pravo i jednostavno
bivstvo stvari ne spoznajemo doduše, ali o njihovim
izvanjskim i unutrašnjim ođnošajima možemo steći
sumu pogleda, koji se dadu uvećati do neizmjernosti.
Ishodište za taj zamah k neizmjernosti daje psiholo
gija. Opažanje duševnoga života vodi k misli o rela
tivnom duhu. Nadomak samome opažanju stoji pre
dodžba o našem »ja« kao križalištu promjenljivih sta
nja; no kako »ja« nije izvor predodžbi, nego njihov
produkt, uzima se, da ono nastaje po tom, što se du
