svagdašnjem držanju interesiran je na događajima,
što oni i koliko znače za njegov opstanak. Nužda ži
vota prinukala ga je i uvijek ga nuka, da se njima
bavi bilo spoznaj ući, što su, bilo težeći ili odvraćajući
se od njih, već prema tome, drži li, da mu nasporuju
život ili ne. Iz toga korijena vuče lozu sve spoznava
nje, pa iako se u visokim razmatranjima svojim uđa-
Ijuje od njega, nalazeći zadovoljstvo, da traži istinu
istine radi, posljednji mu motiv uvijek leži u potrebi
orijentacije u prilikama života. I htijenje može postav
ljati visoke ciljeve, koji imadu vrijednost u sebi, ali
u posljednjem redu i ono je, makar koliko bilo po
dostojnosti uzvišeno, upravljeno na odnošaje života.
U svagdašnjim prilikama zadovoljava se čovjek, ako
upozna odnošaje stvari u nekom općem nacrtu; tome
dostaju obični pojmovi, pa se čovjek i ne zadržava
dugo kod samog zrijenja, nego se žuri k pojmu, pod
koji će izvjesni predmet registrirati — poput ljeniv-
ca, koji — kako veli Schopenhauer — traži stolac, i
dalje se ne zanima. Toliko je naime dovoljno, da on
prema događajima odredi svoj odnos. Nauka i ćudo-
rednost mogu u sve to držanje unijeti oštrinu, do
sljednost i plemenštinu, dotjerati ga i istančati, ali ne
mogu mu promijeniti značaja, a taj je: ne stati, nego
sveđer tražiti put u životu, dakako i sve ono, što bi
ikada moglo biti put života. Naprotiv umjetničko dr
žanje otima se makar na čas tome, da svoje poglede
stavi u službu volje, zadržava se na doživljaju sa
mom, blaži se na njemu i prepuštajući se tako dojmu
samome, proživljava život nekud slobodnije, jer se
ne stavlja neposredno činom u odnos k stvarima. Što
se pred čovjeka ovako stavlja, može biti izrezak iz
zbiljskoga života, ili neka izmišljena situacija, ali
njegovi doživljaji uvijek su zbiljski, njegova su čuv
stva realna; on zre i misli, on čuvstvuje, boji se i
nada — ali uza sve to ostaje pri dojmu, dok je odno-
