uporište njihovo. Slika o tome svijetu odaje još po
nešto trag svojega postanja u zornom krugu, ali je
blijeda, i teško je oteti se sumnji, ima li uopće životne
snage. Što je primjerice to »stvar o sebi«? Sadrži li
ona u sebi išto više nego smisao, da je naše spoznava
nje objektivno upravljeno, t.j. da pretendira na to,
da ne bude samo predodžba svijesti i hoće da se od
nosi na jednu instanciju, koja postoji izvan subjekta?
»Stvar o sebi« izričaj je uvjerenja, da se spoznavanju
namire neki transcendentni momenat — ali zar je
još što preko toga? Ili pojam supstancije? Znači li
on više, nego da se izvjesne pojave u nekom iskustve
no zaokruženom području trajno i stalno nalaze za
jedno? Što se po tom pojmu pojavama podlaže neki
solidniji supstrat, nije li to samo zorni simbol one
trajne i zakonite veze njihove? Međusobna saveznost
i postojanost pojava u određenu društvu čini utisak,
kao da je posjed nekoga nosioca, koji ih na sebi ima.
Odbije li se ovaj simbolički dodatak, znači li pojam
supstancije drugo nego ograničenje naše samovolje
u shvaćanju datih sadržaja na traženje postojanih,
zakonskih odnošaja? Toliko mu pripada »objektivna«
vrijednost, ali ontološki karakter njegov nije nad sva
ku sumnju uzvišen.
»Do kraja misliti« — to je zahtjev, kojim se ra
cionalizam ove vrste prenosi u skroviti izapojavni
svijet (Hinterwelt — rekao bi Nietzsche), koji i ne
hotice sjeća na antropomorfne introjekcije mitske, ne
zadovoljavajući se tim, da misaone zahtjeve održi pre
ma iskustvu kao direktive, kao sintetičke dispozicije,
po kojima je u nestalnoj mnogolikosti zrijenja mo
guće postići makar samo relativnu sigurnost držanja.
Ambicije racionalizma idu preko iskustva, on nije
samo ascendentan, on je transcendentan i ne dostaje
mu, da dinamički intendira spoznajni rad prema idea
lu savršenstva, na »istinu o sebi«, po čemu bi mu i
