ševna stanja nalaze u jednoj supstanciji. Duševna se
stanja samo vide pod subjektnom točkom, koju zo
vemo »ja« i koja se prenosi od stanja na stanje: ta je
točka idealno sabiralište stanja duševnih, a rodilište
je njihovo duša. Pri tom razlikovanju duše od našega
»ja« radi se o tom, da se uspostavi ravnopravnost u
pogledu karaktera izvanjskog i unutrašnjeg iskustva.
Moglo bi se naime činiti, da je duševnost kao nepo
sredan doživljaj tako reći zazbiljnost »o sebi«; me
đutim, izvanjsko iskustvo pruža samo pojave, koji po
svojem pričinu (Schein) samo pute na bitak (Sein);
zar da unutrašnje iskustvo onda podaje zazbiljnost,
koja je po bivstvu (esencijalno) jača? Herbartu, a po
njemu i Markoviću, čini se to nemoguće. I duševnost
je pojava, koja jednako kao i tvarna pojavnost puti
na izvjestan supstancijalan osnov.
Pozivajući se na svjedočanstvo iskustva utvrđuje
Marković, da između tvarnih i duševnih pojava postoji
bitna razlika, i to s tri razloga: duševne su pojave
svijesne, tvarne su nesvijesne, duševne su pojave ne-
prostorne, tvarne su prostorne i naposljetku tvarne
se pojave vladaju po zakonu uzročnosti, te su posve
neslobodne, dok psihičke osim nižih mogu da postanu
i slobodne. Na osnovi toga, uzevši u obzir još i »jed-
novitost« svijesti, tvrdi se, »inobitnost« duševnih po
java, što je dovoljno, da se odlučno otkloni materi
jalizam. Suzbijanju materijalizma posvećivao je Mar
ković, stojeći pod dojmom »materijalističke prepiTke« .
veliku pažnju i glavne argumente crpao je iz Paul
Janeta i Lotzea. No jednako se otklanja i spoznajno
teoretski idealizam (Berkeleyev) i subjektivni ideali
zam (Fichteov), koji hoće tvarnu pojavnost da prika
žu bilo kao misao, bilo kao produkt duha. Tvarna pri
roda zbiljski postoji; izvanjski svijet nije tek iluzija
(»umislica«), on je realan fakat, ili, da s Petronijevi-
