ćem kažemo, pojavna zazbiljnost sadrži u sebi realan
momenat eksistencije, samo je esencija njezina
idealna.
Na osnovi iskustva utvrđeni (fenomenalni) duali
zam nije posljednja riječ. Argumenat iskustva vrijedi
samo u negativnom pogledu, da nema neposredne isto-
te između pojava tvarnih i duševnih, ali ne isključuje
mogućnost, da se one konačno svedu na istu supstan-
cijalnu osnovku, pa ako je malo prije za volju jed
nakoga pojavnog karaktera žrtvovana neposredna za
zbiljnost svijesti, sad se za volju jednakoga karaktera
žrtvuje esencija tvarnosti. Marković se o tom odrešito
izjavljuje u »Estetici«, veleći, da racionalna psiholo
gija i kozmologija svjedoče u prilog spiritualizmu.
»Kad, ispoređujući tvarnu prirodu s našim psihičkim
pojavama, vidimo ondje besvjesnost i neslobodu, a
ovdje svjesnost i bar donekle slobodu, koja činom
uzbiljava svoje svijesne namjere, svoje svrhe; kad vi
dimo, da psihičkom radnjom tvarnu prirodu čovjek
sve više podlaže sebi i svojim svrhama; kad vidimo,
da se u životinjstvu od najnižih vrsta do najviših po
kazuje svjesnost sve to veća, a u čovjeku da se i
svjesnost i slobodnost razvija do najveće u pojavnom
svemiru savršenosti: onda ne možemo na ino, a da
ne tvrdimo, da je psihičko nad tvarnim, pa da stoga
bar ljudska psihičnost ne može biti tvor tvari, nego
da mora biti tvor bića, koje je više i savršenije od
tvari, a to je duh.« Ovaj veći dignitet duševnosti mo
gao je postati odlučan za redukciju i tvarne pojavno
sti na duševne faktore. U predavanjima o psihologiji
(prvi put god. 1876.) Marković se o tom izjavljuje
vrlo oprezno. U prilog spiritualizma navodi se, da od
neposredno poznata (svijesti) ide k posredno poznatu
(stvari): i spoznajni opseg njegov veći je, jer ako je
tvarnost produkt duševnih faktora, spoznaj ući dušu
možemo upoznati i bit tvari, a ima u njemu još i
