na stajalištu stroge naučnosti, čiste razumske spozna
je. Herbartova je škola u to vrijeme doista imala
mnogo utjecaja na naučnu filozofiju, stajala je u do
sta živu dodiru sa savremenim nastojanjima i znala
ih u mnogom pogledu prilagoditi svojim osnovnim za-
sadama. Istaknuti reprezentanti bili su joj: M. W. Dro-
bisch, G. Hartenstein, M. Lazzarus, J. W. Nahlowsky,
H. Steinthal, L. StriimpeU, W. F. Volkmann, Th. Waitz,
M. A. Drbal, G. A. Lindner, H. Lotze, R. Zimmermann
i dr.
I Marković bio je vjeran pristaša Herbartove na
uke. Osnovnoga nacrta njezina nije ni on bitno mije
njao kao ni drugi pristaše. U metafizici je, kako je
već spomenuto, kadgod jače naglasio po neke poglede
Leibniza, koji je i onalko znatno utjecao na Herbarta,
gdjekad bi zanosio i na Boškovićeve misli, a dosta se
povodio i za Lotzeom. U logici je uvažio Trendelen-
burgove prigovore formalizmu, što ga je najupornije
branio Drobisch, te se osvrtao na Milla, Baina, Lotzea,
a kasnije i na Wundta i Sigvvarta. U psihologiji je is
ticao srodnost Herbartove nauke s engleskom asocija-
cionom teorijom, posvećivao je pažnju radu Fechne-
rovu, Helmholzovu, pa i Wundtovu, iako se nikad nije
pravo priklonio eksperimentalnoj metodi, uvažavao
je, očito pod utjecajem Lotzeovim, fiziologiju za izu
čavanje psihologijskih pojava, ali je najodlučnije su
zbijao svaki pokušaj, da se prirodna veza fiziologij-
skih i psihologijskih pojava iskoristi u prilog materi
jalističkog shvaćanja. Tu mu je bio provodičem P.
Janet. U estetici zastupao je formalizam: bio je naime
uvjeren o tom, da se umjetnička ideja, budući da teži
za oblikovanjem, ocjenjuje prema savršenstvu struk
ture, a za ovo se postavljaju neki iz estetske radnje iz
vedeni zahtjevi (idealni oblici). I u novijoj estetici
ima formalističkih tendencija, te sam po sebi ne bi
formalizam Markovićev bio toliko neispravan, da nije
