ovom trudu, što mu ga zadaje ovo njegovo pregnuće
za duhovnim uzorima. Poslije dvije tisuće godina,
otkako se može brojiti svijesno nastojanje, još se ne
dovi nitko, da bi skinuo zavjesu zagonetnoga kipa
saidskoga, te bi svi umovi složno uskliknuli
— našli smo potpunu istinu«. Pa ipak ono nije jenjalo.
Ali čemu onda ta vječita težnja, kojoj nema ni konca
ni kraja? Čemu ići u potragu za onim davnim kra
jem ideala istine, dobrote i krasote, a lađom ljudske
misli, kad >se njemu Kolumbo ne nahodi. To baš i
jest mirni ponos ljudski, da ustrajno ide za cijelom
istinom, ma da i zna, da je cijele dohvatiti ni obu
hvatiti ne će. » T e ž n j u z a i s t i n o m d a j me n i ,
o č e n e b e s k i , i s t i n a s v a s a m o j e z a t e
b e «. Tako veli umnik svjetskoga glasa Lessing, po
navljajući i nešto mijenjajući izreku, što je nalazimo
već u jednom spisu sv. Augustina, crkvenoga oca, a
prije novoplatonskoga filozofa. U jednom dijalogu sv.
Augustina kaže Licencije: već traženje istine usrećuje
nas, jer mudrost čovjeka, na kojoj se osniva sreća
njegova, nije gotovo znanje istine, nego vječno i ne
umorno traženje njezino. Sv. Augustin ispravlja mni
jenje Licencijevo, te uči, da nije još samo ovo traženje
istine, nego tek posljedak truda toga, t.j. doznavanje
istine mudrost i sreća čovjekova. Tim je izražena je
zgra čovječnosti: r ad, n e p r e k i d a n r a d z a
d o z n a v a n j e i s t i n e , p o m a k n e p r e s t a n i
k i s t i n i , t o j e ž i v o t l j u d s k i ; m i r o v a
nj e , ma i b l a ž e n i č k o , j e s t i z v a n d o
h v a t a l j u d s k o g a . « A nije li Marković morao
pitati i to, koju ulogu u prosvjetnom životu našega
naroda ima da vrši filozofija i to nesamo kao »stu-
dium sapientiae« i »universitas scientiarum«, nego i
»in sensu cosmico« — kao izraz dozrele, sebe svijesne
kulturne misli? Nije li se to morao pitati baš u času,
kad se osnivalo sveučilište? Marković je očito dobro
