filozofijski portret
franje markovića
I.
»Samoradinim istraživaocem mudrosti« — naziva
sebe Sokrat po Ksenofontu. A znatnost njegova za
povijest misaonoga razvoja ljudstva doista i jest u
tom, što je uputio na to, da je spoznavanje čovjeku
vječno traženje, nikad mirno posjedovanje: kao kroz
maglu zablude, što se neprestano spušta na putove
njegove, kroz strahotinje sumnje, što ga putem sali
jeću, kroz nesvijesne klance slutnja i mnijenja i kroz
varave proplanke iluzija probija se ljudski duh do
otvorenih vidika, i kad je na njima stao, odmiče mu
cilj uspinjanja prema bježnom obzorju, nove mu se
zapreke pred očima dižu, i put se njegov dulji u neiz-
mjernost. Sdkrat je zato odbacio hvastavo ime znaoca
i zadovoljio se čednijim nazivom; ta bio je siromah
čovjek, pa kako bi sebi umišljao, da posjeduje blago
istine; ali težiti je htio za njim, pokazivati put k nje
mu, pomoći ga iznalaziti, vaditi ga iz zapuštene gro-
made — onako, kalko je u zanatu svojem bio navikao
iz neizgrađena kamena vabiti izrazite likove.
Pred sličnom se zadaćom našao Marković* kad mu
je pri otvorenju sveučilišta bilo povjereno, da uvede
*) Uz štam-pana djela Markovićeva, naučna i pjesnička,
služile su mi za ovu radnju i moje bilješke o njegovim preda
vanjima i bilješke, koliko sam ih poslije smrti njegove pribrao
