znao, što sveučilišta mogu značiti za narodnu pro
svjetu kao rasadišta »naučne umjeće« (po Fichteu),
kao osvjestilište kulturnih nastojanja, kao obrazova-
lište narodnoga bića. Anonimni pisac članka »Pogodin
kao profesor« (u »Vijencu« 1877.), citirajući njemač
kog historika Griesbacha, veli, da nije hvalisanje, ako
njemačka sveučilišta ćute, da su najviše tomu prido
nijela, što je njemački narod napokon upoznao svoju
vrijednost i snagu, pa daje izraza mišljenju, da će i
naše sveučilište, potičući volju za naučni rad i uzga
jajući naraštaj umnih radnika, u narod naš »pretočiti
ideje« i dovesti ga do spoznaje o svojoj vrijednosti i
snazi. Možemo li držati, da Marković nije u onom času
bio sebi potpuno svijestan velike zadaće, što je ima
sveučilište da izvrši, i da mu nijesu na umu misli
slične onima, što ih je držao pred očima Fichte, kad
je spremajući osnovu za berlinsko sveučilište rekao:
»Uviđavnost i svijest, da nam je dan čas, koji se ne
vraća lako, ako ga propustimo ne okoristivši se njim,
unosi u naše svjetovanje svetu ozbiljnost i pobožnost«?
A Marković je dobro znao i to, što ima da bude
upravo filozofija našoj narodnoj težnji, kao što mu
je bilo jasno, k a k o v a ona mora da bude. Filozofija,
koja je imala da u v e d e hrvatski narod u kolo sa-
mosvijesnih naroda kulturnih, očito nije mogla biti
takova, na kojoj će se izgladiti sve »filozofije«, recimo
kao eklektična nauka Cousinova. Eklekticizam se jav
lja u svakom narodu vrlo kasno, kao pokušaj izmi
renja, pošto se filozofijska svijest već okušala u raz-
ličnim sustavima. Gdje narod pristupa k filozofijskom
radu, ne na točki prirodnoga razvoja, nego po svijes-
noj odluci, da steče misaonu orijentacija u prilikama
kulturnoga života, tamo je prvi uslov filozofskog za
nimanja, da odnjeguje k r i t i č k i duh. Naučna te
žnja nalazi se pred golemim mnoštvom neobrađene
građe, koju treba metodički određenim načinom obra
