zahvalan pređašnjim pokoljenjima, koja su pripravila
njegov život, crpeći pobudu i snagu u narodu i čovje
čanstvu, ovima uzvraćati milo za drago, te »svojim
Tvorevinama povećavati njihovu životnu i prosvjetnu
snagu« (biologijski momenat, žalibože samo pripa-
dom istaknut). Nadčovjekova »anarhija u umjetnosti«
negacija je estetičke težnje. »Estetičke su ćuti po
naravi svojoj odlučno zadružnjačke« (socijalna uvje
tovanost umjetnosti), i zato se pravi umjetnik voljko
privija cjelini, kojoj spada: najprije onoj užoj, koju
sastavlja njegova domovina, njegov narod, a preko
nje, bolje reći po njoj, i onoj široj koju sastavlja
ljudstvo. »Pravi umjetnik dostojan je glas skupnosti
zadružne, dostojno ogledalo cjeline, i to po naravi
najprije one narodne cjeline, koja mu je najbliža,
t.j. koja mu daje sredstvo umjetničkog prikazivanja
(jezik ) i građu (prirodu, život, povijest, tipove), a
donekle i način prikazivanja. Pa iako umjetnik prođe
kroz tuđinsku školu, on će zahtjeve umjetnosti moći
potpuno zadovoljiti samo onda, ako stane na rođenu
grudu. Jedino tu može on pravo da razvije svoje i
narodno bivstvo, a u njemu će se ogledati općene
ljudske crte. U individualnom okviru na narodnoj
osnovici posilit će se pogledi njegovi do čovječnosti,
a od doživljaja svojih — rođenih u relativnom krugu
prostora i vremena, sakivat će on trajne, ako ne već
vječite vrednote, jer je pravi umjetnik poput Leib-
nizove monade, što živo osjeća dužnost težiti, da bude
vrijedno ogledalo svemira. Ovaj odnos pojedinačnosti
na općenost, razumljiv iz bivstva umjetnosti, koje ima
značaj zahtjeva (Forderungscharakter), mjerilo je vri
jednosti umjetničkih djela: na najnižem stupnju stoje
djela, koja nose biljeg mode ili biljeg izvjesna vremen
skog perioda; na višem stupnju stoje djela, koja pri
kazuju značajke neke epohe, pa naroda diljem nje
gove povijesti ili jedne rase, a na najviši se stupanj
