canje, a volja je samo znak aktiviteta, da svijest one
reakcije ne prima naprosto, nego ih ili podupire, ili
im se opire. Ona je vještina, koja se stječe u borbi,
na osnovi mnogih odnošaja uspjeha i neuspjeha. Iz
među nje i čuvstva na jednoj strani te spoznaje ili
uma na drugoj strani ne postoji dakle antagonizam,
kako to i odgovara racionalističkoj pretpostavci, da
se bolja misao tu ipak afirmira, nego može da postoji
samo nerazmjer (Missverhaltnis). Borbu u svijesti za
održanje vode predodžbe po svojim logičkim opre-
kama, ali se uslijed nedostatne jasnoće i preglednosti,
dakle uslijed nedovoljno razvite duševne vrsnoće do
gađa, da se koja ta opreka i prekrije ili da se odno
saj i predodžbi uopće krivo vide. Zadaća je etike, da
takve pogrješne reakcije ispravi. Etika iz prirode duše
izvodi određene načine voljnoga realiranja kao is
pravne, te ih povrh toga nastoji i opravdati po objek
tivnim odnošajima. Život teče — veli se — putem slu
čaja: posebne prilike i u neproračunanom individu
alnom sastavu i tečaju vode k stvaranju zasebnih
i na osobit način u svijest privedenih predodžbi; etič
ko držanje nije proizvoljno reagiranje na sve one
slučajne poticaje i odnošaje, nego je biran način,
primjeren duhovnoj prirodi ljudskoj i stvarnim osno-
vima doživljaja. Udioništvovanje psihologije pri odre
đivanju tih načina ograničuje se na utvrđenje samoga
fakta, da se nad voljnim odnošajima vrši presuda
prema oprekama dobra i zla, ali motivi presude do
bivaju se na osnovi logičkog razbiranja tih odnošaja.
Pretpostavljajući, da je u svih ljudi jednaka moralna
udešenost (»moralna čut« — kao pendant »estetič-
komu ukusu«) i da bi prema tome na jednake uslove
svi ljudi morali jednako reagirati, traže se voljni od
nošaji, koji bi se nužno i općeno odobravali. Razlike
u faktičnim presudama tumače se iz nejednake razvi-
tosti ili nepažnje; ako se taj nedostatak ili pogrješka
