raširenost ili brojčana pretežnost ne može odlučiti o
pitanju, koje se zapravo kreće oko razumnosti. To
je poznati stari argumenat Platonova Sokrata protiv
Kalikla, da stvaralac etičkih zakona nije onaj, koji je
jači, bio to pojedinac ili mnoštvo, nego onaj, koji je
bolji, to jest onaj, koji makar i kao pojedinac isprav-
nije, s više razuma opravdanja određuje odnošaje ži
vota. Marković je dakako uhvatio samo jednu stranu
etike Darwinove i uputio na ono, što ona ne može
dati, a jednako je negativna, upravo jer je samo na
jednostrano istaknute momente upravljena, njegova
kritika Spencerove biologijske etike. Po zakonu borbe
za bitak — veli on — bilo bi prirodno stanje ljudi
»bellum omnium contra omnes«. Zakon selekcije pri
znaje jačemu pravo na opstanak, a zakon druževno-
sti čini pojedinca ovisnim od društva. Kad bi tako
bilo, onda bi priroda bila čovjeku maćeha ( — sen
timentalni razlog, koji pušta s vida socijalnu i kultur
nu znatnost nužde po razvitak čovjeka — ), ljudi ne
bi od prirode bili pravo jednaki, i postojala bi samo
razmjernost prava prema snazi duha i tijela: pojedi
nac bi posve iščezavao u vrsti i ne bi imao vlastite
vrijednosti, posljedica pak toga bila bi, da se uopće
ne bi filantropijom smjela zaustavljati kruta osuda
principa selekcije, a prirodna podređenost slabijih
jačemu po duhu i po tijelu ne bi se smjela rušiti za
htjevima slobode i ravnopravnosti. Marković je često
nesklon primjeni biologijskih principa na etički ži
vot, kao da mu se činilo nekako neukusno, da ne ka
žemo nedolično, da se prirodna borba za opstanak
uvodi u društvo ljudsko i da se i načela uzgoja ži
votinjskih vrsta (Rassenziichtung) prenesu na čovje
ka: životinje se uzgajaju rasplođivanjem i križanjem,
a čovjek se obrazuje. Iz te averzije može se razumjeti,
zašto nije bio pristupan uviđanju, da princip borbe
za život upravo traži filantropiju, jer je zaštita slabih
