upravo u interesu jačih, da ne budu spriječeni u svo
jem razvoju; da je borba protiv kontraselektornih po
java upravo sredstvo ideji humaniteta; da je unoše
nje umnih motiva u sam proces rađanja u interesu
dostojnosti ljudske i da su izvjesna ograničenja sek
sualnoga nagona nužna i opravdana, a stvar je pro
vedbe, kako će se ona izvršiti, da se ne povrijedi pravo
slobode i nepovredivosti pojedinca: da je etička vrs
noća samo jedan od najvažnijih momenata jakosti i
prilagođivanja čovjeka na kulturne prilike, a prirodna
jednakost, taj romantički ideal, nesamo što je fik-
tivna ,nego nipošto nije jedini osnov, da bi se utvrdila
sloboda i ravnopravnost ljudi, naprotiv baš poradi
prirodne nejednakosti, koja vodi diferencijaciji kul
turnoj i socijalnoj, potrebno je, da se svi ljudi izjed
nače u ljudskom pravu. Prirodna nejednakost treba da
se paralizira etičkom jednakosti.
Markovičeva je kritika biologijske etike bila za-
dahnuta nekim tankoćutnim zazorom od ponešto ro-
bustnih crta u tipu »nadčovjeka«, te on sam osjeća,
da bi se prigovori njegovi dali odbiti tim, da se u
njima očituje »premekušno shvaćanje«. Zato on traži
jače argumente protiv biološke etike. Jedan je takav
razlog, da biološka etika, polazeći od boja jačih, vodi
opet k boju, i to tako, što bi bi se slabiji kao brojem
pretežniji mogli oprijeti: brojčana prevaga, nadomje
stila bi im slabost i učinila ih silnima, te bi mogli
uspješno voditi okrutan boj i naposljetku izigrati —
prirodni zakon o pravu jačega. Drugi je razlog, što se
u toj etici krije unutrašnja kontradikcija, koju baš
nazire u tom, što se uzima, da bi filantropija mogla
sprečavati djelovanje prirodnog zakona selekcije; jer
ako u svijetu postoji samo vlast prirodnih zakona,
kako bi mogla filantropija kao etički zahtjev priječiti
djelovanje njihovo? Ako pak filantropija može ospo
riti djelovanje prirodnih zakona, onda oni nijesu je
