može nastati grijeh; u engleskih etika n. pr. H. Morea,
kojemu je ćudorednost »vis intellectualis«, što obuz
dava tjelesne požude ili u Clarkea i Wollastona, koji
dovode krepost u svezu s istinom, te im je zlo više
zabluda, logička omaška, nego moralni defekat. Opće-
no uzevši ovo je stajalište prema ćudorednom životu
vrlo jednostrano. Racionalistički disponirane prirode,
hvala prevlasti razumskih snaga, jedva i slute sve one
trzavice i nezgode srca i nagona, što mnogi život
ljudski vode preko tjeskobnih klanaca i strahovitih
provalija, u mnogim ga situacijama života stavljaju
na teške kušnje, a nerijetko tjeraju i u propast. Urav
noteženim, a ponajviše i sretnim prirodama onima
ostaju sakrivene muke ljudskog srca, i zato su one
optimistične i naivne k jednu, jer zadaću života za
mišljaju lakšom nego što jest i jednostavnijom, jer
se u njihovu biću jednostavno rješava.
Po ličnoj blagorodnosti pretpostavlja racionali
stički »magister vitae« realizatornu tendenciju umnih
razloga kao neospornu činjenicu. On ne pita, kako
umnost prelazi u djelo, jer njegova na razumske mo
tive već od prirode sklona ćud, koja možda nikad
nije osjetila robustnu silu nagona ili jači otpor čuv
stvenih poriva, i ne može da dokuči težinu borbe,
kojom se ćudoredna ravnoteža stvara i održaje, pa ni
onda, kad uzima, da je ćudoredno držanje posljedak
izvjesne vježbe i usavršavanja. Sretna mu je narav, a
možda i sretan tečaj života uštedio boli izmučenih
duša, što se uz najteže unutrašnje borbe probijaju
do moralnih vrednota, i oslobodio ga je strahovanja,
da te vrednote izgubi u unutrašnjim krizama i u kri
tičkim izvanjskim situacijama. Sve to milokrvan ra-
cionalist zna i ne zna, i ako zna, nikad nije sam u
sebi pravo osjetio. Lakoća i spremnost, kojom on udo
voljava zahtjeve »tehnike kreposti«, uzrokom je, da
mu psihologijski uvjeti etičkoga života ne čine po
