uspinju, ako nose obilježja, koja pripadaju bivstvu
čovječjem; takova su djela razumljiva svakomu dobu,
svakomu narodu i plemenu. Umotvori su to vredniji,
što više prikazuju obilježja čovjeka, duševna i tje
lesna, pojedinački »uposebljena«. Po ovom odnosu
pojedinačnosti na općenost umjetnik se uzdiže i u
nadvremenske razmjere. Njegovo djelo nastaje do
duše u određenim društvenim prilikama, te ne može
zatajiti duh svojega vremena, ali mu ne može biti
zadaća, da bude samo odjek svojega doba, da prika
zuje tip svojega vremena. Što je taj tip, — misli
Marković — uopće je teško reći, a svakako je krivo
misliti, da u bilo kojoj epohi ima samo jedan tip.
Umotvori prošlih vremena nipošto ne izrazuju mišlje
nje i ćućenje cijeloga svojega doba naprotiv oni često
izrazuju nešto, što većina savremenika ne osjeća,
nego tek mala manjina ili odlična nekolicina, i baš
to su držali za vrijedno, da svojom umjetnošću pri
kažu. Umjetnost prikazuje često upravo težnju, da
nas otme tlaku društvene okoline, koja nas hoće da
presvoji i da poništi u nama čuvstva viša od onih,
što ih sama goji. Teško je dakako i pogibeljno oteti
se posve okolini, jer bismo se time otuđili svojemu
krugu i postali nesposobni, da radimo za nj. Ali po-
češće treba da nas umjetnik uzdigne nad nju. Umjet
nost lebdeći nad borbama života uznosi nas u idealne
visine ljepote i udovoljuje našu želju za oslobođenjem
iz teškoga jarma sadašnjosti. Ona nas liječi od umora
po svakidašnjem životnom bremenu, ona krilati ma
štu potlačenu uzanim opravljanjem ograničena posla,
povraća nas cjelokupnomu bivstvu našemu i otvara
nam vrutke čuvstava i nama samima sakrivenih. Iz
prenesenog stanja mi se vraćamo u zbiljski život okri
jepljeni, osvježeni, vraćamo se k zemlji i okolini svo
joj, koja potrebuje naše krepko djelovanje. Umjet
nost ne bi mogla izvršiti onaj svoj zadatak ( — koji
