smislu i usklađuju; umjetnost ne poučava, ne stavlja
nas pred moralne obaveze, ali obrazuje dušu; po bav
ljenju u njoj uspostavlja se sklad duševnosti, — lijepa
duša postaje i dobrom. Ova Schillerova misao očito
je i Markoviču lebdjela pred očima.
No misli li umjetnost svoju svrhu postići, a u
prenesenom djelovanju i životne vrijednosti povisiti,
onda se mora od nje tražiti, da »u oblik što krasniji
odijeva ideju što vredniju« Ovim dodatkom umjera-
va se formalistički princip po obziru na sadržaj iz
čega za umjetnike izvire zahtjev, koji bi se varirajući
Horacijeve riječi mogao označiti riječima: sumite ma-
teriam vestris, qui scribitis, dignam viribus — jer
najvrednije, najbolje upravo je dosta dobro, da bude
predmetom umjetničkog napora i zanimanja. Očito je,
da je neznatnu sadržaju teško dati oblik, koji bi
čuvstvo privukao, a nevrijedni sadržaj može i da se
opre nastanku estetskoga dojma. Estetička funkcija
nije odvojena strana ljudskog bića, pa nije moguće,
da baveći se nezgodnim sadržajima ili na nezgodan
način ne povrijedi spoznajne sile ili etički smisao
više, nego li može i sama prividnost umjetnička da
podnese. Iz zajednice i uzajmice duševnih sila izvire
za umjetnost zahtjev, da joj predmet bude nesamo
oblikom lijep, nego i sadržajem dostojan. I umjetnik
je čovjek, pa se s pravom od njega traži, da ga pored
formalne vrsnoće izražavanja i prikazivanja, žive osje
ćajnosti i bogate mašte, resi i dubok ljudski smisao i
plemenita ćudorednost. Samo plemeniti ljudi mogu
stvarati plemenitu umjetnost — veli Ruskin, a povla
đuje mu i Marković.
Po tom imanentnom odnošaju umjetničke vrsno
će prema čovječnosti mogu djela njezina da uzgajaju
bez pouke, da unapređuju ćudorednost bez propisi
vanja i naučanja. Veliki su umjetnici bili učitelji na
rodni, stvaraoci života: po njima je narod sebe spo-
