psihičke kauzalnosti: Marković zabacuje ekstremni de
terminizam, koji vodi k fatalizmu i srodnim mu kon-
sekvencijama do mehaničkog automatizma, odvraća
se od indeterminizma (Kantova), koji upravo tim, što
htijenje otkida od motiva, oduzima etičkomu držanju
jamstvo i čvrstoću, pa se odlučuje za relativni deter
minizam, da se sloboda sastoji u vrsnoći povoditi se
za etičkom spoznajom, a budući da je ta spoznaja
samosvojna, neusiljena, i volja je, kad je provođena
sopstvenom etičkom spoznajom, slobodna, koliko mo
že biti. Ovaj je dodatak zališan, jer čim se napusti
indeterminističko stajalište, ne valja uopće više tražiti
od slobode nego mogućnost »po unutrašnjim motivi
ma vlastitoga sopstva misliti i htjeti«, te vrijednost
moralnoga držanja prosuđivati, kako prema smislu
i sadržaju ciljeva istaknutih u izvjesnu htijenju (o-
bjektivno), tako i prema naponu (intenziji) duševnih
sila do najboljega znanja i uvjerenja (subjektivno).
»Sa svojim svrhama raste čovjek« — veli Schiller, ali
one moraju da svoje opravdanje nose u sebi, i volja
mora da im se priklanja slično bezinteresnim intere
som kao i kod umjetničkoga predanja. Ne bi bilo ne
umjesno, da je Marković — umjesto što je srodnost
etičkoga i estetičkog doživljaja tražio u formalnim
momentima — uputio na ovu srodnost po intenciji. U
izvjesnu pogledu mogao bi se onda i na životnu umje-
ću primijeniti princip: »l'art pour l’art« — jer iako
ćudoredno držanje ima vrijednost po odnošaju k ži
votu, a ono se baš po njemu očituje život bića s du
hom. Etička je ideja svrha po sebi (Selbstzweck), po
svojem imanentnom smislu i vrijednosti: u borbi za
umni smisao nalazi čovjek svoje određenje i svoj po
nos, jer je u ostvarenju toga smisla sadržano samo
svojno, do samosvijesti potencirano bivstvo njegovo,
jer je po njemu životni proces uzvišen do zazbiljnosti,
koja ostaje pri sebi i dostaje sama sebi (»ein sich
