potreba, koje nastaju po poticaju izvana i koje su
upravljene na prilagođivanje prema vani. Nije li
ljudski život povrh svladavanja izvanjskih prilika i
unutrašnje osvajanje, povrh reagiranja na poticaje
izvana i stvaranje iz sebe, povrh odgovaranja na
objekt ujedno i samostalno progovaranje subjekta,
koji je našao sebe i svoje djelo? Kad čovjek tako
osjeti duhovno bivstvo svoje, onda se mijenja i na
toj promjeni na više uzdiže pravac života: tad on upo
znaje, da ima posla s objektom, koji je u njemu —
što više, koji je on sam. Vječni napor njegov obraća
se u stvaranje zazbiljnosti umne sadržine i smisla, a
on sam postaje suradnikom na ostvarenju duhovnoga
reda. Zahtjev, da se tome radu posveti, ne dolazi mu
iz vana, nije mu nametnut, već se diže iz njegova
osviještena bivstva — i zato mu ne može biti tuđ, pa
ako se naturalizam može pozivati na riječ: homo sum,
humani nil a me alienum puto, onda se s još mnogo
više prava može na nju pozivati etički idealizam (tako
označen, jer iz ideje stvara život): što on naime pra
vu čovječnost ište povrh prirode. To je »druga pri
roda« čovjekova, koja je duhovno bivstvo njegovo.
A kako se racionalizam drži prema etičkom pro
blemu u relaciji naturalizma i idealizma?
Principijelno stoji racionalizam na strani ideali
zma, I nema sumnje o tom, da on u znatnoj mjeri
može zastupati i provoditi životni red, u kojem se
umnim svrhama daje odlučno mjesto. Ipak ne bi
bilo ispravno podavati se iluziji, da je samo poten
ciranje razumskih sila ili njihova premoć u duševnom
životu dovoljna, da se stvori promjena života, koju
idealistički red traži. Oblici popularne etike, koliko
pokazuju racionalističke tendencije, ne mogu se u tu
svrhu pozivati na svjedočanstvo. Njihova se orijen
tacija prema problemima života, a i njihova efektivna
praktičnost osniva na gotovo nesvijesnoj, nepokva
